Riječ kao apstraktna jedinica i riječ kao ostvaraj u govoru i tekstu

Koliko riječi ima u rečenici “Ruka ruku mije“? Dvije ili tri? Što kažete? Neko kaže dvije, neko tri. Dijelom su u pravu i jedni i drugi. Zašto su u pravu oni koji kažu da u navedenoj rečenici imamo dvije riječi? Zato što leksem “ruka” možemo posmatrati kao apstrakciju: kao koncept koji u našem umu označava određeni vanjezični, stvarnosni, entitet. Na toj razini “ruka” se percipira kao jedinstvo pojma i- sukladno tome- kao jedan i jedinstveni leksem. Međutim, moguća je, u gore navedenoj rečenici, i drugačija apercepcija leksema “ruka”: kao morfološke realizacije leksema “ruka” u određenom padežnom obliku (u našoj rečenici u nominativu i akuzativu jednine); u ruskoj lingvističkoj tradiciji ta konkretna morfološka realizacija određene lekseme u govoru nominuje se kao “slovoforma”. U ovoj, upravo objašnjenoj, vizuri u rečenici “Ruka ruku mije” imamo dvije konkretne padežne realizacije apstraktnog leksema “ruka”, pa, sukladno tome, i tri riječi. Jedan mali primjer kako u jeziku (i inače) nije sve baš tako jednostavno kako na prvi pogled izgleda. A i podsticaj na (potencijalno) dalje razmišljanje naših čitateljki i čitalaca o jezičnim temama.