U rubrici Knjiga Sedmice ovog ponedjeljka preporučujemo knjigu poznatog hrvatskog (nažalost prerano preminulog) psihijatra dr Roberta Torrea “Droge – dugo putovanje kroz noć” (Promotor zdravlja, Zagreb 2001.).
Knjiga dr Roberta Torrea “Droge – dugo putovanje kroz noć” nije strogo naučna, nego popularna, namijenjena porodicama zavisnikâ, stručnim službama u školama i raznim centrima, te uopšte zainteresovanoj javnosti. Uprkos tome, knjiga je objektivna i stručno iscrpna. U knjizi je često korišten ulični narko-žargon jer u standardnom jeziku nedostaju pojmovi za živo tkivo koje se koristi na narko sceni. Na početku knjige dr Robert Torre ističe da je jedan od većih problemâ što se o drogama i drogiranju svi osjećaju pozvani da govore (laici) i svi se smatraju kompetentnima. Knjiga može pomoći i mladim zavisnicima koji često nisu ni svjesni u što se rekreativno upuštaju jer ni oni o posljedicama konzumiranja pojednih psihoaktivnih sredstavâ ne znaju sve, i baš u tome i jeste zamka. S jedne je strane njihovo dosadašnje lično iskustvo i još uvijek povremeno konzumiranje, a s druge su strane poluinformacije s ulice koje kolaju u zavisničkim grupama s namjerom da se tržište proširi. Dr Robert Torre tvrdi da je slika koju mediji stvaraju o zavisnostima prvenstveno senzacionalizam i prazno moraliziranje. Danas se zavisnost smatra bolešću koja ima svoje određene dijagnoze i nije samo životni stil. Zavisnici su ljudi koji su definitivno krenuli pogrešnim putem, ali gledano s medicinskog aspekta, oni su bolesni ljudi. U svojoj okolini oni nailaze uglavnom na predrasude, nerazumijevanje bez saosjećanja, a sve je to poteklo iz moralnog pristupa da su sami izabrali takav život.
Prema dr Robertu Torreu biti zavisnik znači:
– uzimati uvijek više droge nego što se namjeravalo;
– više puta bezuspješno pokušavati prestati s uzimanjem ilegalnih sredstavâ;
– zanemarivati obaveze i zatajiti na nekoj od važnijih životnih razinâ;
– uzimati sve više psihoaktivnih sredstavâ sa sve manje užitka;
– osjećati se nervoznim, praznim i besciljnim bez psihoaktivnih sredstavâ:
– osjećati grižu savjesti kada se uzme droga, a zatim opet posegnuti za njom da bi se savjest umirila.
Zavisnost od drogâ gotovo uvijek praćena je i konzumiranjem alkohola. Nisu svi koji povremeno uzimaju droge narkomani, ali čak i jednokratno uzimanje neke od drogâ može završiti pogubno.
Devedesete godine prošloga stoljeća Torre naziva decenijom drogâ, jer od šezdesetih do osmadesetih godinâ u bivšoj SFRJ praktično nije postojalo organizovano tržište drogâ. Nakon osamdesetih godinâ prošloga stoljeća razvija se liberalan odnos prema drogama koje su među mladima izgubile karakteristike nečeg opasnog, zabranjenog ili štetnog. Oslabio je čak i strah od kazni i zakona vezanih uz to područje. Najgore od svega je što dio mladih, ali i onih srednjih godinâ rekreativno uzimanje marihuane i hašiša smatra bezopasnim i dobrim za svoj unutarnji rast. Srednja škola smatra se krunskim mjestom prevencije zloupotrebe drogâ, a danas su pojedine vrste psihoaktivnih sredstavâ dostupne svugdje, čak i u najmanjim mjestima i gradovima.
Suština zavisnosti je neurobiohemijskom djelovanju droge na mozak, ali i u osobi zavisnika. Droga jeste otkrivena i kreirana u laboratorijskim ili kućnim uslovima da produkuje uživanje, ali nijedno od poznatih sredstavâ zavisnosti nema u sebi farmakološko-biohemijsku odliku da nakon jednoga uzimanja razvija automatizam ponavljanja.
Zavisnici u većem postotku pate od nekih duševnih poremećajâ, ali teško je ustanoviti je li njihova iskrivljena ličnost posljedica uzimanja drogâ ili je značajnija ta psihopatska crta ličnosti koja stremi zabranjenom i probijanju granicâ. Mnogi zavisnici takođe posežu za metodom samoliječenja za stvarne psihičke tegobe koje imaju. Zbog toga je u klasifikaciju uveden dualni poremećaj – uzimanje psihoaktivnih sredstavâ uz ionako postojeći psihički poremećaj. U svakom slučaju, zavisnici su nezrele i infantilne osobe, ma koliko se trudili održavati lažnu fasadu pseudozrelosti. Nisu spremni i ne mogu u potpunosti razumjeti osjećaje drugih osoba i životno parazitiraju na drugima, uz pasivno prepuštanje događajima. Bezvoljni su i neodlučni, muči ih griža savjesti i duboko su u sebi svjesni da ih droge prljaju.
Ulični preprodavači droge, tzv. dileri rade visokorizičan posao. Stalno su izloženi da budu otkriveni, pogotovo zbog toga što posluju s nestabilnim, ponekad agresivnim osobama, sklonim lažima, kriminalu i manipulaciji. Drogiranje uglavnom vodi u kriminal jer su dužni zavisnici često prisiljeni prodavati drogu teškim uličnim radom i na taj način dalje šire zavisnost. Njihova je delikventnost iznuđena, tj. sekundarna, izazvana samom zavisnošću.
Dr Robert Torre predstavlja – standardnim jezikom i uličnim žargonom – pojedine droge:
– snifanje ljepila i benzina za upaljače: udisanje parâ sintetičkih ljepilâ ili benzina; vršnjaci ih pogrdno nazivaju sniferima; prisutno je kraće halucinogeno opojno djelovanje, osjećaj veselosti i svemoći, nekritičko razmišljanje; stanje opijenosti nakon snifanja traje oko pola sata, a stanja vizualnih halucinacijâ (filmovi) do desetak minutâ, a zatim nastupa lagana pospanost:
– marihuana i hašiš: u pitanju su droge koje se vjerovatno najviše uzimaju (i s kojima se ponekad počinje): manje su pogubne od alkohola, ali i manje štetne od pušenja cigaretâ; marihuana ne omamljuje naglo nekim udarom, njezino djelovanje više djeluje na doživljaj stvarnosti nego na percepciju stvarnosti; dugotrajnijim uzimanjem smanjuje se koncentracija, određeni gubitak motoričke sposobnosti može trajati i do osam sati; stanje napušenosti može biti povezano s gubitkom pribranosti i smetenošću. Ponekad se rekreativni pušači marihuane i hašiša dovedu u stanje prepušenosti; to stanje može izazvati negativne efekte poput intenzivnog osjećaja nestvarnosti, izgubljenosti ili paranoidnosti, koji su praćeni tjeskobom i panikom; oko 5 % pušačâ marihuane postaju narkofili koji iskušavaju i ostala psihoaktivna sredstva (ekstazi, speed, LSD, kokain i heroin).
Sljedeća kategorija drogâ o kojima govori dr Robert Torre su tzv. psiho-stimulanti (amfetamini, proizvodi amfetamina – ekstazi): tablete koje je na tržištu moguće naći u širokom spektru bojâ i oblikâ, a na površini najčešće imaju utisnut neki element poput ptice, srca, kartaških znakovâ i sl.; poznate su i pod nazivom dance drogs; narkomarketing reklamirao ih je kao bezopasne droge za rekreativno uzimanje i zato su i postale uobičajen dio supkulturne scene u disko-klubovima, a danas su se proširile i na rave partyje i uglavnom na velike koncerte na otvorenom, ali i zatvorenom; droge poput speeda i ekstazija, kod nas, kao i u ostalim evropskim zemljama, poslije marihuane i hašiša najdostupnije su i najraširenije; nakon supkulturnog prerastanja dance droga, ekstazi i speed sve se više konzumiraju na zabavama ili tokom običnih večernjih izlazakâ.
Znakovi koji upućuju na zloupotrebu: posjedovanje šarenih tableticâ, nošenje boce s vodom.
Djelovanje: razgovorljivost, hiperaktivnost, izrazito povišeno raspoloženje nakon čega slijedi pad u depresiju, dehidracija zbog pojačanog znojenja.
– speed (brzina) – ulično je ime za čiste amfetaminske preparate koji su se kod nas pojavili sedamdesetih godinâ XX stoljeća;
– ekstazi (ushit, zanos, ekstaza) – kod nas je MDMA (skraćenica napravljena od početnih riječi njegovog hemijskog naziva – Metilen-Dioksi-Met-Amfetamin) procvat doživio devedesetih godinâ XX stoljeća; primijećeno je da nekim korisnicima supstancija MDMA djeluje prejako, odnosno da se nisu sposobni nositi sa snagom emocijâ koje u njima MDMA oslobađa; osim čistog MDMA, na našem tržištu proširilo se još nekoliko podvrstâ kao što su MDA (psihoaktivno djelovanje 6 – 8 sati, MDMA (3 – 5 sati), MDEA/MDE (djelovanje 3 – 4 sata);
oni koji su ga probali s pozitivnim narkofilskim očekivanjama, prema Torreovu istraživanju, učinke ekstazija opisuju kao izrazito ugodne, a vrijeme provedeno pod djelovanjem te droge ubrajaju među jača životna iskustva; privlačnost ekstazija je u tome da oslobađa od umora, praznine, depresije i dosade; nisu potvrđeni afrodizijački učinci ekstazija, ali ekstazi stimuliše empatijsko međupolno razumijevanje
EX-EVI
“Prvi ex koji sam uzeo bio je golubica i on me tako raspalio na osjećaje da sam se rastopio. Dlanovi su mi bili voda, nisam mogao vjerovati što mi ex radi i kako me razlio, jer exevi furaju na emotivno otvaranje, pa iz duše pričaš o ljubavi, sve častiš, jer svi su ti dobri. Taj tip exa mi se sviđa, ali ne volim one exeve koji te isfuraju na motoriku i mahnitanje i pod kojima moraš lomiti i skakati po pet sati, inače si toliko živčan da je to neizdrživo”. (zagrebački zavisnik Oluja)
Tjelesne nuspojave drogiranja ekstazijem:
– porast krvnog pritiska;
– ubrzanje srčanog ritma;
– drhtavica;
– povišena tjelesna temperatura, izrazito znojenje s velikom opasnošću od dehidracije;
– napadi ubrzanog disanja i zadihanosti;
– mišićni grčevi;
– ukočeno proširenje zjenicâ (tzv. velike zureće oči), dvoslike i zamagljenje vida;
– potiskuje se osjećaj gladi, isušuje sluznica usta, čest je osjećaj mučnine.
TRIPOZNI EX-EVI
Danas oko dvije stotine supstancijâ preplavljuje tržište u vidu tableticâ, malih papirićâ i kapsulâ. Njihov je raspon djelovanja od psihostimulansnog do halucinogenog. U exeve se miješaju LSD, kofein i ostala onečišćenja, pa kupac zapravo i ne zna što je kupio.
AMFETAMINI
– dizalice, bomboni, bonkasi ili naprosto speed
Ulični amfetamin (speed) pojavljuje se u obliku tabletâ ili kao masna stvrdnuta pasta, ali najčešće u obliku praha zamotanog u papirić. Amfetamin u obliku praha može se gutati, otopiti pa ufiksavati, ali najčešće se ipak ušmrkava. Djelovanje počinje dvadesetak minutâ nakon uzimanja, psihoaktivno djelovanje traje oko 12 (dvanaest) sati, ali i do 30 (trideset) sati ako je riječ o met-amfetaminu (kristal, ice).
Dugotrajna učestala zloupotreba amfetaminâ dovodi do krajnje psiho-fizičke iscrpljenosti i duševnog sloma. Psihostimulansi poput speeda i ekstazija iscrpljujuće su i naporne droge od kojih nema prave zavisnosti u užem smislu, i to samo zato što njihova svakodnevna upotreba dovodi do sloma osobe. Nadalje se obrazac uzimanja droge okreće heroinu ili prema dobroćudnom pušenju marihuane.
Heroin se smatra najopasnijom drogom s kojom se svijet ikada susreo. Heroin je bijeli, žućkasti ili smeđi prah koji oblikom podsjeća na grumen ili kamen. Može se pušiti, ušmrkavati ili uzimati intravenozno. Na drogiranje heroinom upućuju mali paketići, injekcije (plastične), limunska kiselina, kašičica (obično čađava zbog zagrijavanja), čepovi od bocâ, cjevčica ili vrpca kojom se podvezuje vena zbog boljeg prikazivanja vene, šibice, svijeće ili upaljači kojima se kašičica podgrijava.
Kod konzumenatâ heroina često se nalaze i ljekarski recepti za heptanon, sedative, vatice i ukradeni predmeti koji im ne pripadaju.
Znakovi koji upućuju na konzumiranje heroina su ruke s ubodima, ali ubodne rane mogu se uočiti i na bedrima i stopalima. Zjenice su sužene i fiksirane, oči suzne i upaljene, izgled letargičan i iscrpljen.
Heroin ima narkotizirajuće djelovanje uz istovremen kratkotrajan osjećaj sreće. U apstinencijskoj krizi heroinskim zavisnicima je najteže jer prolaze kroz povraćanje, proljeve, grčeve u udovima, intenzivno znojenje, nemir, anksioznost, a koža je hladna i naježena.
Početnici obično počinju s ušmrkavanjem heroina (tzv. lajne dopa) pomoću cjevčice ili zarolanog papira pri čemu se lajna jednim jakim udahom ušmrče.
Mlađi zavisnici ubrizgavanje heroina uče od starijih zavisnikâ koji ih zapravo nerado upućuju u tu aktivnost jer znaju što donosi. Međutim, kada im se za protivuslugu ponudi doza droge, uglavnom se slamaju i postanu “učitelji”. Prva iskustva obično nisu povoljna za početnike. Slijedi mučnina, pa i povraćanje. Te nuspojave vremenom se smanjuju i organizam se na njih privikava.
U prvoj fazi drogiranja heroinom vlada opšte oduševljenje efektima droge, a iskustvo heroina pretvara se u centralno životno iskustvo. Svaki novonastali i pravi zavisnik tješi se da je on rekreativac. Zavisnik najbolje komunicira s okolinom kad je pod djelovanjem droge. Lako izriče velike riječi i obećanja. Njemu se uistinu čini da je sve u redu. Jasno je da heroin razvaljuje ličnost pa su zavisnici krhke i nesigurne osobe, spremne na sve kad primijete prve znakove krize.
“Staviš jad u kašičicu, dodaš kap gorčine, upucaš to u smrdljivu venu, i tako stalno (…) Odeš, ukradeš, prevariš, zajebeš. Očekujući dan kada će sve otići dođavola, jer, ma koliko imaš ili ukradeš, nikad ti nije dosta. Ma koliko krao ili varao, uvijek moraš još.”. (Iz filma Trainspotting)
Znaci koji pobuđuju sumnju na drogiranje heroinom:
– socijalno i psihološko propadanje;
– promijenjen izgled zavisnika;
– pod djelovanjem heroina zjenice su jako sužene (tzv. istačkane oči);
– u stanju bez heroina zjenice su izrazito proširene (tzv. zureće oči);
– pogled zavisnika uvijek je nekako zamućen i nema svježinu i bistrinu;
– bljedilo lica;
– izraženi podočnjaci;
– kod zavisnicâ neredovne menstruacije, a kod zavisnikâ gašenje polne želje;
– tragovi ubodâ na rukama ili nogama;
– vene prepune ožiljakâ i tvrde;
– poremećeno i neuredno spavanje;
– s vremenom se uviđa sklonost kriminalnim radnjama i laganje;
– zavisnici od heroina često se priklanjaju određenim radikalnim supkulturnim grupama pa je vidljivo prstenje, ogrlice, naušnice, bojanje kose i body piercing (sve što prije nisu činili);
– odijevanje je nemarnije, klošarski izgled (jer bolju odjeću prodaju za drogu);
– ako životni standard zavisnika nije primjetno u padu, velika je mogućnost da zarađuje dosta novca preprodajom droge, tj. dilovanjem.
“DA STARCI NE SKUŽE”
“Doma je situacija, dok starci ne skuže ili im ne kažeš, luda. Prvo vrijeme doma dolaziš kasno da starci ne skuže da si blijed k'o krpa, da su ti zjenice totalni minus. Iako znaš da oni baš ne kuže da se furaš i da se uvijek možeš izvući da si se napio, ali ipak ti je draže kad se s njima baš ne sretneš oči u oči.
Ali ti se stalno događaju sitna sranja po kojima te starci prije ili kasnije provale: ne ugasiš svjetlo u sobi, ostaviš upaljen televizor, kljucajući cigaretom spališ majicu, krevet, plahtu, deku, poplun ili spališ sebe (…) i starci polako počinju sumnjati da nešto uzimaš, jer si se promijenio, smršavio, jer te zovu neke nove i čudne face, jer kad odeš van, nema te po cijele dane, jer ti stalno za nešto treba lova itd.
I na kraju se to već toliko vidi da moraš reći starcima, a onda kad im kažeš, skužiš im po facama da si im skratio život za 5 godina”. (zagrebački zavisnik Oluja)
Zdravstvene posljedice drogiranja heroinom:
– najčešće su vezane uz prljavi i nesterilni pribor za fiksanje;
– velika mogućnost zaraze hepatitisom B i C;
– opšte propadanje organizma, pogotovo jetre;
– zavisnici imaju čak devedeset puta veću vjerovatnost smrti u odnosu na vršnjake koji se ne drogiraju.
U prikazu knjige dr Roberta Torrea stigli smo, konačno, i do kokaina. Kokain je jedna od najčešće korištenih drogâ, bez obzira na cijenu. Kokain je znatno skuplji od ranije navedenih drogâ, ali ipak jeftiniji od heroina. Nekad je bio popularan najviše među selebritijima, ali danas je njegova upotreba neuporedivo šira i obuhvata više-manje sve društvene slojeve.
Kokain je bijeli kristalni prah koji podsjeća na šećer u prahu, a u organizam se najčešće unosi ušmrkavanjem, ponekad i iglom. Dobija se od biljke koke, grmovitog lišća, koja se većinom uzgaja na područjima Kolumbije, Bolivije i Perua, ali je prisutna i u Ekvadoru, Brazilu, Argentini, u podnožju istočne strane Andâ te u gornjem dijelu sliva rijeke Amazona.
.
Crack se dobija otapanjem kokain hidrohlorida uz dodatak hemijskih spojevâ u ključaloj vodi. Tako nastaje hemijski prošišćena kokainska baza. Sama riječ crack znači pucketanje po zvuku koji se čuje pri pušenju. Osim već navedenog naziva crack, ulični su nazivi još i baza (base) ili kamenčići (rocks).
Kokain se uzima tako da se ušmrkava papirićem ili cjevčicom. Gram kokaina razdijeli se u 5 – 6 dozâ, tzv. lajni. Kokain uživaoca droge trgne, razbudi, utiče na porast energije, ali u djelovanju popušta već nakon pola sata. Budući da djelovanje kratko traje, a osjećaj energije i euforije je opijajuć, potrebno je puno novca za svakodnevno ušmrkavanje. Za razliku od heroina, kokain ne izaziva fizičku zavisnost, ali psihološku svakako da. Uživaoci kokaina imaju faze odmora nakon višednevnog uzimanja velikih količinâ, a u fazi drogiranja žudnja za drogom toliko je psihološki velika i neutaživa da dok god ima droge, ona se ne prestaje uzimati.
Nastupno djelovanje kokaina opaža se već nakon prve minute te prosječno traje 30 – 60 minutâ. Znatno jači psiho-energetski udar opaža se kod pušenja cracka-kokaina.
Jednostavno i sažeto: Kokain – kratko, slatko i skupo.
Kokain je svakako teška i opasna droga koja stvara zavisnost koja finansijski i psihički izluđuje zavisnika koji sve dublje tone, čak i u kriminalna djela. Zavisnik je bez kokaina u poluludom i slomljenom stanju očaja. Od početka uzimanja kokaina ritam san – budnost se mijenja; san se fragmentira, spava se sve kraće i pliće. Razvija se i manija proganjanja. Tzv. kokainsko ludilo ispoljava se javljanjem sumanitih idejâ i halucinatornih proživljavanjâ.
Najopasnija psihička zastranjenja koja mogu pogoditi osobu na cracku ili kokainu su napadna seksualnost, bizarno i nedistancirano ponašanje, agresivnost, slušne halucinacije i paranoidne ideje. Mogući su i epileptični napadi, zapadanje u stanje delirijuma uzrokovano naglim porastom temperature tijela, te mogućnost srčanog ili moždanog udara. Tu se po pravilu ubrajaju i oštećenje nosne sluznice i hrskavice, te izrazit razvoj osjećaja straha.
U ovom, malo dužem, prikazu nastojali smo makar djelimično ukazati na izuzetnu informativnost i korisnost knjige dr Roberta Torrea “Droge – dugo putovanje kroz noć”. Ta visoka informativnost i korisnost knjige dr Torrea dobija na značaju tim više što znamo sa koliko se velikim i teškim problemom kad je droga u pitanju suočavaju naše društvo i naš grad, a pogotovo kad znamo da je, nažalost, u najvećoj opasnosti od izloženosti drogama najvitalniji dio našeg društva – mladi ljudi. Stoga je veoma poželjno – gotovo neophodno – precizno i detaljno se obavijestiti o svim aspektima vezanim za droge, te o zlu do kojeg upotreba istih dovodi. Veliki poznavalac te tematike i dugogodišnji borac protiv protiv narkomanije na prvoj liniji fronta kakav je bio dr Robert Torre nesumnjivo je više nego kompetentan izvor za tako nešto. S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat Miomir Abović
