Da bi se napisao roman, tj. veliko prozno djelo, potrebno je mnogo građe. Jer, u romanu je priča razgranata, pojavljuju se mnoge ličnosti i prepliću njihovi odnosi, životi i sudbine. A nas ovdje zanima samo jedan jedini život i samo jedna jedina sudbina – sudbina riječi roman.
Podsjeća li vas riječ roman na nešto poznato? Većina vas svakako je čula za romanske jezike – (italijanski, španski, francuski, portugalski, rumunski itd.). Većina zna i to da su se romanski jezici razvili iz latinskog jezika, jezika starih Rimljanâ. E upravo ti romanski jezici u direktnoj su vezi s riječju roman.
U srednjem vijeku, naime, u Italiji, Francuskoj i drugim romanskim zemljama službeni jezik bio je latinski, mada njime nijedan narod nije više govorio. Pisci su, međutim, pisali za narod, pa su stoga u svojim djelima počeli upotrebljavati domaći, narodni jezik, koji se, za razliku od službenog, latinskog, zvao – romanski. Tako je nastala “romanska priča” (conte roman), tj. priča na romanskom (narodnom) jeziku. Kasnije je izostavljeno ono konte (“priča”), pa je ostalo samo roman (“romanska”). Osamostaljeni pridjev postao je prava imenica i dobio značenje koje i danas ima. Na taj se način, eto, rodila riječ roman, koja u književnosti živi evo već punih pet stotina godinâ.
LITERATURA:
1.Milan Šipka – Priče o rečima, Prometej, Novi Sad 2007
