Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Barbare Kovačević “Shakespeare i Cervantes”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.
U okviru istog značenjskog polja sa frazemom bura u čaši vode možemo posmatrati i frazeme mnogo (puno) vike nizašto i tresla se brda, rodio se miš. Frazem mnogo (puno) vike nizašto prema definiciji iz “Hrvatskoga frazeološkog rječnika” označava uzrujavanje bez razloga (povoda) ili nepotrebnu zbrku (konfuziju), dok je uz frazem tresla se brda, rodio se miš navedeno značenje ‘činilo se da će se dogoditi nešto strašno, a zapravo su posljedice bile minimalne; mnogo vike nizašto’. Iako se navedeni frazemi značenjski preklapaju jer označavaju veliko uzbuđenje bez pravog povoda ili uzrujavanje bez pravog razloga, u svojim realizacijama privukli su i neke druge značenjske nijanse. Njihova međusobna značenjska povezanost uočljiva je i u činjenici da je u rječničkoj definiciji frazema tresla se brda, rodio se miš naveden i frazem mnogo vike nizašto. Frazem mnogo vike nizašto pripada u prvome redu skupini frazemâ koji svoju proširenost u mnogim svjetskim jezicima mogu zahvaliti književnim djelima koja su ih lansirala u frazeološku orbitu. To je skupina frazemâ koje Elizabet Pirainen spominje u svojoj knjizi “Widespread Idioms in Europe and Beyond – Toward a Lexicon of Common Figurative Units”, frazemâ koji su zasnovani na književnim djelima, među koje ubraja sljedeće frazeme: boriti se s vjetrenjačama (protiv vjetrenjača), bura u čaši vode, od drveća ne vidjeti šume (šumu), kula od slonovače, preko mene mrtvog (mrtva), kostur u ormaru, zakon džungle, zakopati ratnu sjekiru, popušiti/pušiti lulu mira, posljednji Mohikanac, poslati (nekog) u vječna lovišta, vrh ledenog brijega itd. Posebno mjesto u tom nizu pisacâ koji su svojim književnim stvaralaštvom i jezičkom inventivnošću podarili upečatljive izraze koji su se tokom vremena frazeologizovali pripada engleskom dramatičaru i pjesniku Vilijamu Šekspiru (1564.-1616.). To ne znači nužno da je sâm Šekspir tvorac tih izrazâ, kasnije i frazemâ, ali on je svakako zaslužan za njihovo širenje u mnogim evropskim i svjetskim jezicima jer su njegova dramska djela prevedena na mnogo jezika i izvode se sve do današnjih danâ. Iako su mnogi Šekspirovi frazemi, npr. the rest is silence, the wish is farther to the thought, come what may come, love’s labour’s lost, the milk of human kindness itd. sporadično pronašli svoje istovrijednice u svjetskim jezicima, u b/c/h/s frazemskom fondu danas nalazimo one koji su široko rasprostranjeni kao što su to: nešto je trulo u državi Danskoj, mnogo (puno) vike nizašto, početak kraja, smijeh kroz suze, zub vremena, biti ili ne biti itd. Frazem mnogo (puno) vike nizašto vjerojatno je već bio u upotrebi u Šekspirovo doba, a svoju popularnost stekao je kao naslov njegove komedije “Much Ado About Nothing”, koja je nastala negdje oko 1600. godine. Ta komedija puna je intrigâ, klevetâ i zabunâ, a na kraju ljubav i istina pobjeđuju nad obmanom i lažima. Riječ Ado Šekspir upotrebljava u značenju ‘posao’ ili ‘aktivnost’ i upravo je ta riječ u prevodnim istovrijednicama frazema doživjela najviše promjenâ. Tako bi se istovrijednice tog frazema mogle svrstati u dvije osnovne skupine. U prvoj skupini nalaze se frazemi koji su bliži književnikovim citatima i u kojima se pojavljuju istovrijednice riječima Ado (‘posao, aktivnost’) ili Fuss (‘strka, zbrka’), pri čemu govorimo o norveškom, švedskom i danskom jeziku. U drugoj skupini nalaze se frazemi u kojima je došlo do zamjene riječju Noise (‘buka, galama’), iz čega bi se moglo zaključiti da je njihovo širenje krenulo iz središta koje je udaljeno od engleskog izvornika. Tako u njemačkom jeziku imamo istovrijednicu viel Lärm um nichts, a u francuskom beaucoup de bruit pour rien. Ipak, ima i jezikâ u kojima se pojavljuju oba navedena koncepta, tj. dva koncepta preklapaju se kao što je to u sjevernofrizijskom, holandskom i letonskom jeziku. Takođe, postoje na evropskoj frazeološkoj karti i oni jezici koji odstupaju od izvornog frazeomodela iako ostaju u istom konceptu. Pretpostavka je da su dva starija oblika frazema, koja na engleskom glase much noise and few nuts (doslovno: mnogo vike i nekoliko oraha) i much cry but little wool (doslovno: puno plakanja (blejanja), ali malo vune), uticala na nastanak novih frazemâ. Tako s jedne strane imamo u španskom jeziku – ser más (mayor) el ruido que las nueces, mucho ruido y pocas nueces, baskijskom – zarata asko eta intxaur gutxi, katalonskom – molt soroll i poques nous, a s druge strane imamo u norveškom – mye skri kog lite ull, holandskom – veel geschreeuw en weinig wol, njemačkom – viel Geschrei und wenig Wole, što je podudarno i u irskom, letonskom i estonskom jeziku. Sličan frazemski obrazac u kojem je u suprotnost postavljeno, sa jedne strane, nešto veliko i važno i, sa druge, malo i beznačajno susrećemo u istom frazemskom konceptu i u drugim evropskim jezicima. U švedskom jeziku doslovno se uspostavlja veza između puno razgovora i malo radionice, u retoromanskom između puno govora i malo u gaćama, u katalonskom između puno buke tanjirâ i malo mesa, u lužičkosrpskom između mnogo buke i maloga vjenčanja, u baskijskom između mnogo buke i malo kiše itd. I ko zna s koliko bi nas frazemâ Šekspir još počastio da nije umro u svojim pedesetim godinama, tačnije 1616. godine. Iste godine svijet je napustio još jedan veliki književnik – španski pisac Migel de Servantes i Saavedra (1547. – 1616.). U 53 evropska jezika postoji glagolski frazem boriti se s vjetrenjačama (protiv vjetrenjača) ili imenički frazem borba (bitka) s vjetrenjačama (protiv vjetrenjača), koji su utemeljeni upravo na motivu iz njegovog romana “Bistri vitez don Kihot od Manče”. To je svakako jedan od prvih modernih romanâ koji je inovativnim pristupom prema likovima, ispreplitanjem stvarnosti i mašte te kritikom društva postavio temelje za razvoj žanra. Prvi dio romana napisan je 1605. godine, a drugi 1615. godine i Servantes u njemu donosi kompleksne likove sa svim manama i vrlinama, a istražujući ljudsku prirodu, snove, ideale i sukob sa stvarnošću pokazuje psihološku dubinu svojih likovâ. U njemu naslovni junak vitez don Kihot sa svojim vjernim štitonošom Sančom Pansom doživljava brojne avanture, a u jednoj od svojih maštovitih zabludâ započinje očajničku borbu protiv niza vjetrenjačâ koje mu se pričinjavaju kao strašni divovi. Sančo Pansa ga pokušava razuvjeriti, ali don Kihot odbija poslušati zdrav razum. Kad se u napadu s kopljem na svojem viteškom konju zaletio na jednu od vjetrenjača, vjetar je pokrenuo krilo vjetrenjače u koje je bilo zabodeno koplje te ga odbacio na zemlju. Iz te imaginarne bitke izišao je povrijeđen, poražen i ponižen, ali je i dalje vjerovao da nije pogriješio i da je za njegov neuspjeh kriv neko drugi. U ispreplitanju tragičnih i komičnih elemenatâ prikaza, borba s vjetrenjačama simbolizuje sukob stvarnosti i mašte te sukob nerealnog i realnog. Na temelju tih detaljâ priče vidimo kako je došlo do nastanka frazema boriti se s vjetrenjačama (protiv vjetrenjača), čije je globalno značenje ‘voditi uzaludnu borbu, beskorisno se truditi, uludo trošiti svoje snage’. Obično se upotrebljava za karakterizaciju osobâ koje se bore za plemenite ideale koji nisu ostvarivi, koje troše vrijeme na ideje koje nisu ni praktične ni važne, koje se suočavaju s umišljenim zlom ili ulaze u sukob sa zamišljenim protivnikom. Popularnost Servantesovog romana, ali i njegova slikovita i upečatljiva tragikomična bitka s vjetrenjačama pridonijela je tome da se frazem brzo proširio među evropskim obrazovanim slojevima, a i danas nalazimo njegove istovrijednice, kako je već rečeno, u 53 evropska jezika: engleskom – to tilt at windmills, to fight against (with) windmills, njemačkom – gegen (mit) Windmühlen kämpfen, francuskom – se battre contre les moulins à vent, italijanskom – combattere contro i mulini a vento, španskom – arremeter contra los molinos de viento, luchar contra molinos de viento, ruskom – бороться (сражаться) с ветрными мелницами, češkom – bojovat s větrnými mlýny, bojovat proti větrným mlýnům, poljskom – walczyć z wiatrakami itd. Iz navedenih primjerâ uočljivo je da u nekim istovrijednicama postoji variranje predlogâ, tj. sintaktičko variranje, kao što je to prisutno i u b/c/h/s jeziku – boriti se s vjetrenjačama (protiv vjetrenjača). Glagoli koji se upotrebljavaju mogu se svrstati u dvije skupine: u prvoj skupini nalaze se glagoli sa značenjem ‘boriti se’ koji asociraju na sportsku borbu (kao što je to npr. u švedskom slåss, francuskom se battre, rumunskom se bate, ruskom сражаться) ili sa značenjem ‘rvati se’ (kao što je to npr. u portugalskom luchar, ruskom бороться, slovačkom bojovat’). U drugoj skupini nalaze se glagoli sa značenjem ‘napasti (kopljem)’, koji se i slikovno podudaraju sa Servantesovim književnim predloškom (kao što je to npr. u španskom arremeter ili engleskom to tilt). Takođe, i frazemsko značenje koje je uvijek objedinjeno u istom polju može u istovrijednim frazemima od jezika do jezika varirati, tj. značenjski fokus može biti s jedne strane na neuspjehu, gubitku borbe, isticanju zamišljenih preprekâ ili poteškoćâ, a s druge strane na uzaludnosti stvari, gubitku vremena i energije. Iako je frazem u većini jezika glagolski, on se kao i u b/c/h/s jeziku može ostvariti i kao imenički – borba (bitka) s vjetrenjačama (protiv vjetrenjača)) u značenju ‘borba s nepostojećim protivnikom, uzaludna (nepotrebna) borba’.
Obavještavamo pratioce rubrike Lavirint Smisla da je ovo bio posljednji članak iz ove rubrike u tekućoj godini. Sa novim člancima vezanim za rubriku Lavirint Smisla nastavljamo 15.01.2026. S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat Miomir Abović
LITERATURA:
- Barbara Kovačević – “Shakespeare i Cervantes”, Hrvatski jezik, vol.12, no.3, Zagreb 2025.
