U rubrici Knjiga Sedmice JU Gradska biblioteka Tivat ovog ponedjeljka preporučujemo odlični roman poznatog ruskog pisca Sergeja Dovlatova „Zona“.
Roman “Zona”- usprkos svim prepoznatljivim odlikama Dovlatovljevog stila (ekonomija izraza, kratka rečenica, humor, nadmoć zdravog razuma, snažna pripovjedačka samosvijest, samoironija)- bitno je različit od svega što se u njegovim drugim knjigama može pronaći. Ne samo što umjesto atmosfere ruskog geta u Njujorku (“Strankinja”) ulazimo u svijet sovjetske kažnjeničke kolonije; što se umjesto prizorâ iz lenjingradskog života, u kojem promiču studenti, boemi, umjetnici, šverceri, radnici (“Kofer”), sada susrećemo s kriminalcima i njihovim nadzornicima u ledenoj sovjetskoj nedođiji gdje sijeku šumu i, za državni praznik, spremaju “politički korektan” pozorišni komad sa revolucionarnim motivima; ne samo što umjesto priče o umornim ljubavnicima iščupanim iz sovjetske Rusije i presađenim u neki od bezličnih američkih gradovâ (“Filijala”) sada čitamo priče o nemogućim logorskim ljubavima. Ne samo, dakle, da je izmijenjena sredina koju Dovlatov poznaje, u kojoj se koliko-toliko snalazi i o kojoj, najzad, piše, nego je u “zapisima iz mrtvog doma” ton smireniji, tamniji, još uronjeniji u raskošne nabore ljudske pogani i- ako je za Dovlatova to uopšte moguće reći- još svedeniji. Svoj naizgled krhki, odmjereni jezik Dovlatov podastire pod najtežu moguću stvarnost, izlaže ga pritisku prejakih mjestâ, suočava ga sa silinom jedva pojmljivih događajâ, skače po njemu kako bi isprobao njegovu nosivost i sve vrijeme kao da piše jednu veliku pjesmu u prozi. Zato je Josif Brodski, na vijest o smrti svog prijatelja Sergeja Dovlatova, napisao da su Dovlatovljeve priče “pisane kao pjesme”, da su one “više pjevanje nego pripovijedanje”. Gotovo na svakoj stranici može se vidjeti kako se ono molijerovsko razlikovanje poezije i proze tanji, kako ta ionako nejasna granica još više blijedi, postaje poroznija i nestaje. “Prvi put sam shvatio što su sloboda, okrutnost i nasilje”, zapisao je Dovlatov. “Ugledao sam slobodu iza rešetakâ. Okrutnost, besmislenu kao poezija. Nasilje, uobičajeno kao vlaga.”
“Nadzornikovi zapisi” polaze od sljedećeg iskustva: “Otkrio sam zapanjujuću sličnost između logora i slobode. Između zatvorenikâ i nadzornikâ. (…) Sa obje strane prostirao se isti beznadežni svijet. (…) Bili smo veoma slični, pa čak i – uzajamno zamjenljivi. Gotovo svaki zatvorenik bio je pogodan za ulogu stražara. Gotovo svaki nadzornik zasluživao je robiju. Ponavljam – ovo je najvažnije u logorskom životu. Ostalo je manje bitno.” Na toj premisi Dovlatov dosljedno gradi svoju knjigu. Upečatljivi likovi okorjelih lopovâ, povratnikâ, ubicâ, manijakâ, homoseksualacâ, čedomoracâ, narkomanâ, pedofilâ, konzumenatâ pasâ, silovateljâ ovacâ, ponosnih robijašâ, doušnikâ, bistrih protuvâ, smjenjuju se sa primjercima iz nadzorničke ergele: sa nesretnicima koji u ledenoj pustinji pokušavaju da pronađu smirenje za svoje neuspjele živote, razočaranim oficirima, sadistima, kukavicama, ćutljivim tipovima koji pse više vole od ljudi, alkoholičarima, mračnim usamljenicima, karijeristima i prezrenja dostojnim čovjekolikim insektima. No, u toj vrevi likovâ izdvaja se pripovjedač kao nenametljiva nit koja na okupu drži sav taj svijet naizgled slučajno spojenih česticâ.
Pripovjedač varira faustovski motiv u kojem je svjesno i dobrovoljno izabrani posao nadzornika u kažnjeničkoj koloniji, dakle pakao, tek zalog za buduće pisanje. “Kada su pred mojim očima (…) udavili logorskog lopova, svijest mi je besprekorno fiksirala detalje. (…) Kada sam se smrzavao, svijest mi je registrovala tu činjenicu. I to u umjetničkoj formi. (…) Ma koliko sam se mučio, ma koliko proklinjao život, svijest mi je funkcionisala besprekorno. Kada mi je predstojalo surovo iskušenje, svijest mi se tiho radovala. Na raspolaganju joj je bio novi materijal.” Naravno, faustovski bi motiv bio samo još jedno prejako mjesto, samo još jedan umjetnički fol da Sergej Dovlatov nije veliki majstor samorefleksije: “Odlučio sam da izostavim najdivljačkije i najčudovišnije epizode iz logorskog života. Čini mi se da bi one izgledale spektakularno. Efekat ne bi bio u umjetničkom tkivu, nego u samom materijalu.” Već u sljedećem koraku, međutim, pokazuje se da je riječ o dobro postavljenoj zamci: slijedi spisak onoga o čemu pripovjedač neće da piše: logoraš koji je zašio sopstveno oko, jedan drugi koji je sopstvenu mošnicu zakovao za pričnu, treći koga su skalpirali, masovne orgije lezbejki, silovanje ovce (“da bi mu bilo udobnije, recidivist Šušanja joj je zadnje noge gurnuo u čojane čizme”).
Dovlatov nas u “Zoni” ne ostavlja baš bez ikakve nade, ali ta nada ravna je onoj neuporedivoj ljubavnoj priči između iznurenog starog kriminalca Makajeva i seoske učiteljice, mršave žene sa metalnim zubima i mrenom na oku. Makajev čak nikada nije mogao uistinu da vidi crte njenog lica, niti ona njegove – logorskom žicom odvojeni, nikada nisu mogli da priđu jedno drugom. Ali jednoga dana, samo na nekoliko trenutakâ, njih dvoje će se sresti. Sve i da je napisana samo da bi došlo do tog susreta bez susreta, do tog vrhunca bez olakšanja, Dovlatovljev roman bio bi remek-djelo. Zato dođite u Gradsku biblioteku Tivat, posudite “Zonu” i pročitajte ovaj sjajni roman Sergeja Dovlatova. S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat, Miomir Abović
