U školskoj torbi svakog našeg učenika, s ostalim priborom za geometriju, nalazi se i šestar ili cirkl.
Što se šestar naziva još i cirkl, sasvim je razumljivo: tom se spravom, pored ostalog, crtaju krugovi, a u latinskom se krug nazivao “cirkulus” (izvorno: cirkulus). Od toga je nastala riječ cirkl, koju su usvojili i Rusi, Nijemci i mnogi drugi narodi. Ali zašto se kod nas umjesto cirkl kaže šestar i kako je uopšte nastala ta riječ?
Onaj ko dobro poznaje geometriju zna da se šestarom u kružnici moţe nacrtati šestougaonik (jer je poluprečnik opisane kružnice pravilnog šestougla jednak njegovoj stranici). Po tome bi se možda moglo zaključiti da je riječ šestar izmislio neki matematičar, ili bar domišljat učenik ili student. Ali nije tako. Tu je riječ stvorio naš prosti narod, a zabilježio ju je prije nekih stotinu osamdeset godinâ Vuk Stefanović Karadžić, a mnogo prije njega, opet nekih stotinu pedeset godinâ, još neki sastavljači naših rječnikâ.
Vuk o šestaru kazuje ovo:
“Ja sam ovu riječ najprije čuo u Tršiću od ljudi koji grade kace i ostalu burad. Njihov je šestar (onda bio) od račvaste grane, pa ako je širok, oni ga kakvom svezom pouze, akoli je uzak, oni ga kakijem drvetom rašire; pa kad jedno bure zadne (tj. načine mu dno), oni šestar onaj bace, pa za drugo prave drugi.”
Pomoću šestara od račvaste grane u Vukovo se vrijeme nisu odmjeravala samo dna za burad i kace nego se i uopšte mjerilo. Tako su u narodu nastale i riječi: šestati, šestiliti i šestariti, što znači: “mjeriti šestarom”. Vuk Karadžić o tome kaže:
“Pripovijeda se da su ljudi, kad su prvo bure gradili, pa nijesu znali kako će ga zadniti, došli k premudrome Solomonu te ga pitali šta će činiti, a on raskrečivši kažiprst i srednji prst načini od njih kao šestar, pa naslonivši kažiprst na nešto okrene njime kao šestarom govoreći: ‘Dosta je šestao, dok je ošestao‘ (što će reći: Dosta je mjerio dok je izmjerio). Po tome se ljudi dosjete, te načine šestar, pa njime prema veličini bureta izmjere dno i zadne bure”.
Tako je, eto, bilo nekad – u priči i životu. To vrijeme, kada su seoski rukotvorci kačari uz pomoć drvenih rašaljâ (šestarâ) pravili kace i burad po našim planinskim selima, iznad kojih su šestarili, tj. kružili, suri orlovi – za nas je daleka prošlost. Ali, ostao nam je iz toga vremena šestar, kojim se danas služe naši učenici i svi oni koji se bave geometrijom (naučnici, konstruktori i drugi).
LITERATURA:
- Milan Šipka – Priče o rečima, Prometej, Novi Sad 2007.
