SIZIFOV POSAO
Nema, sigurno, uzaludnijeg i besmislenijeg posla od Sizifovog. To je, kako piše u rječnicima: “neprekidan, zamoran i besplodan (uzaludan) rad bez svrhe i cilja”. Sizifov posao je, na primjer, učiti nekoga ko uopšte nema sluha da svira violinu. Sizif je bio vladar Epira u Argolidi i osnivač grada Korinta. Slovio je kao najmudriji, najlukaviji i najpokvareniji smrtnik stare Helade. Priča o njegovoj podmuklosti i basnoslovnom bogatstvu širila se nadaleko. Kao sin boga Eola, gospodara svih vjetrovâ, znao je božanske tajne, ali ih u svojoj oholosti nije htio ili nije mogao čuvati. Tako je jednom prilikom Asopu, ocu lijepe Egine, koju je ugrabio Zevs, otkrio ime otimača i time na sebe navukao gnjev vrhovnoga boga i gospodara svih ljudi. Stoga ovaj pošalje boga smrti Tanatosa da odvede Sizifa u carstvo mrtvih. Ali lukavi Sizif, osjetivši da mu se približava smrt, na prevaru uhvati Tanatosa, zarobi ga i okuje. Iza toga nastala je prava pometnja: ljudi su prestali umirati i tako je poremećena ravnoteža i sklad u prirodi. Da bi svijet spasao te nevolje i kaznio neposlušnoga Sizifa, Zevs naredi bogu rata Areju da ga uhvati. Ovaj to i učini, oslobodi Tanatosa, koji onda Sizifa odvuče u podzemni svijet. Ali i tu lukavi Sizif ponovo nadmudri bogove. Pošto su gospodari podzemlja, Had i njegova žena Persefona, uzalud čekali da im Sizifova žena povodom njegove smrti prinese žrtvu, Sizif pristupi Hadovom prestolju i reče: – “O, gospodaru duša umrlih, veliki Hade! Ti si po moći ravan Zevsu! Pusti me na svetu zemlju, ja ću narediti svojoj ženi da ti prinese bogate žrtve, pa ću se zatim vratiti u carstvo sjenki”. Had nije ni slutio da se Sizif prije smrti dogovorio sa ženom da ne prinosi žrtvu povodom njegove smrti kako bi mogao imati izgovor da se vrati. Vjerujući u Sizifovo obećanje, Had ga pusti da se vrati među žive. A on, umjesto da učini ono što je obećao, nastavi da živi na zemlji i da uživa u svom raskošnom dvorcu, likujući što je jedini od smrtnika uspio da nadmudri bogove. Na to se Had rasrdi, pošalje Tanatosa na zemlju da Sizifu iščupa dušu i vrati je u mračno carstvo mrtvih. Tu je njegova duša ostala zauvijek. Zbog svog lukavstva, pokvarenosti, obmanâ i podvalâ koje je činio ljudima i bogovima, Sizif je osuđen na tešku kaznu: da uz strmu planinsku liticu vječno gura ogroman kamen. Taman kad dođe do vrha, kad mu se učini da je stigao do cilja, kamen mu izmakne iz ruku i uz tresak se stropošta do samog podnožja. On se ponovo prihvata posla i tako vječno kotrlja kamen uz brdo, bez nade da će ikada doći do cilja – na vrh planine. Sizifove muke opisane su i u literaturi. Tako u Homerovoj “Odiseji” piše: “Ondje Sizifa vidjeh gdje žestokih muka se muči, rukama obadvjema gromoradni mičući kamen, rukama on se mnogo i nogama napinjuć’ tura kamen na brijeg gore, i kada ga hoće prebacit brijegu preko vrhunca, težina pogna ga natrag, niz brdo u taj se par skotrlja hridina grdna. Onda se napreže opet i tura, iz svih mu uda izvire znoj i prah se nad glavom njegovom diže”. Iz ove legende proizašao je izraz Sizifov posao, koji, kao što je već rečeno, znači: “zamoran i besplodan, težak i uzaludan rad bez smisla i svrhe”. Za označavanje takvog, uzaludnog napora, postoji još jedan izraz: posao Danaida. Danaide su, po staroj grčkoj legendi, bile kćeri argoskog kralja Danaja. Zbog toga što su poubijale svoje muževe u prvoj bračnoj noći, bogovi su ih kaznili da neprestano pune vodom bačve bez dna. I to bi se moglo nazvati pravim sizifovskim poslom. Na kraju, treba reći da postoji i izraz Sizifov kompleks. To je “naziv za osjećaj straha od eventualnog neuspjeha upravo u času kad treba postići određeni cilj“. Treba se, dakle, kaniti sizifovskih poslovâ i čuvati Sizifovog kompleksa u svim prilikama, a posebno, ko je đak, na času pismenog iz matematike.
LITERATURA:
1. Milan Šipka- “Zašto se kaže?”, Prometej, Novi Sad 2011.
