Sjutra ili sutra

Da odmah, bez okolišanja, odgovorim: sjutra. I da u najkraćim crtama objasnim zašto. Sjutra je temporalni adverb koji je nastao leksikalizacijom predložno-padežne konstrukcije s jutra– gdje dotična imenica ima glasovni lik koji se jedini i isključivo upotrebljava u savremenom jeziku: jutro. Otkud nam onda glasovni lik ovog adverba sutra? Otuda što u prošlosti B/CG/H/S jezika glasovni lik jutro nije bio jedini glasovni lik ove imenice. Pored glasovnog lika jutro, u prošlosti B/CG/H/S jezika srećemo i glasovni lik ovog leksema utro (ovaj glasovni lik veoma često koristio se u govornoj upotrebi još u generaciji naših bakâ i djedovâ). Već na početku slavenske pismenosti- u staroslavenskim kanonskim spomenicima- nalazimo dubletnu formu ovog leksema, sa u– i ju– na početku riječi: ѹтро (Словарь старославянского языка, том 4, 2006: 713-714) / ютро (Словарь старославянского языка, том 4, 2006: 933). Tako da je, kroz istoriju B/CG/H/S jezika, dolazilo do leksikalizacije i predložno-padežne konstrukcije s utra, čime smo dobijali glasovni lik adverba u formi sutra. U savremenom jeziku, kako smo naglasili na početku ovog članka, egzistira samo glasovni lik ove imenice u formi jutro. Upravo zbog razloga sistemskojezične prirode, treba pisati i izgovarati sjutra, a ne sutra. Što to, praktično, znači? To znači da- ako imamo lekseme nastale leksikalizacijom nekog predloga i imenice jutro u formi, npr., izjutra (a ne *izutra), ujutro (a ne *uutro ili *ûtro)- moramo poštovati zahtjeve sistema i sistemske pravilnosti, te pisati i izgovarati sjutra; dakle, moramo pisati i izgovarati glasovni lik sa sonantom j koji nalazimo i u drugim temporalnim adverbima nastalim slaganjem predloga i leksema jutro (izjutra, ujutro). Nikome, naravno, neće glava otići s ramena ni ako izgovori i napiše formu sutra, ali ipak bi bilo dobro da vodimo računa o poštovanju sistemskojezičnih zakonitosti.