U đačkim torbama, osim školskih knjigâ i sveski, često se nađe i pokoji omiljeni strip. Čitanje stripovâ postala je prava zaraza otkad nam je ta vrsta “literature” stigla sa Zapada, iz USA. Odatle nam je stigao i sam naziv strip.
Strip na engleskom znaĉi jednostavno – “traka”, ili, potpunije, “komična traka” (comic strip), tj. niz karikaturâ, odnosno crtežâ (strip cartoon). Taj je naziv sasvim tačan, jer strip i nije ništa drugo nego niz povezanih crtežâ kao na kakvoj traci. To je, u stvari, priča u slikama. Takve priče svi rado čitamo i gledamo; npr. one sa Diznijevim junacima, kao što su Paja Patak, Baja Patak, Miki Maus, Mini, Šilja, Pluton i drugi.
Začeci stripa, mada se u početku nije tako nazivao, sežu daleko u XVIII stoljeće. Ipak, te su se “komične trake” počele masovno gledati i čitati tek kad su se krajem prošlog stoljeća pojavile u nedjeljnim i dnevnim listovima. U USA je tada najomiljeniji junak stripa bio nestašni “Žuti dječak” (Yellow Kid) oko koga su se otimale dvije velike novinske kuće. U naše vrijeme stripovi se ne objavljuju samo po novinama nego i u vidu zbornikâ (almanahâ) i sličnih sveski i knjigâ. Stripuju se poznate priče i romani – tako danas, npr., imamo i “Gorski vijenac” u obliku stripa – ali se izmišljaju i novi junaci, kao što su, recimo, Supermen, Betmen, Spajdermen itd.
LITERATURA:
- Milan Šipka – Priče o rečima, Prometej, Novi Sad 2007
