Svekrva, crkva i mrkva

Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Dubravke Ivšić Majić “Svekrva, crkva i mrkva”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.

Premda bi iza naslova ovoga članka mogla stajati zabavna priča iz stvarnog života, u njemu će biti riječi o skupini b/c/h/s riječi koje povezuje isti završetak. Riječ je o završetku –va, koji potiče od praslavenskih osnovâ na dugo *ū. U praslavenskom jeziku postojao je razred imenicâ ženskog roda na dugo *ū, koje se razvilo od indoevropskog *-uh₂. Takve imenice u nominativu jednine završavale su na *-y, a u genitivu jednine na *-ъve, npr. praslavenski *loky (nominativ), *lokъve (genitiv) ʻlokvaʼ, pa se nazivaju i v-osnovama. Porijeklo tih riječi je raznoliko; neke su naslijeđene iz praindoevropskog (npr. praslavenski *(o)bry, *(o)brъve ‘obrva’), a neke su posuđenice iz jezikâ koji su praslavenskom (bili) okolni jezici (npr. praslavenska riječ *cьrky, *cьrkъve ‘crkva’ posuđena je iz germanskog). U b/c/h/s jeziku taj razred imenicâ više ne postoji, nego su praslavenske riječi ū-osnova u b/c/h/s jeziku većinom postale imenice ženskog roda na –va, a rjeđe su prešle u i-osnove ženskog roda. Primjeri za i-osnove su imenice krv (od praslavenskoga *kry, *krъve) i ljubav (od praslavenskog *ljuby, *ljubъve). Među imenice na –va (iz praslavenskoga *-y) ubrajaju se naslijeđeni rodbinski nazivi za ženske osobe svekrva, jetrva i zaova. Riječ svekrva znači ‘muževljeva majka’ i naslijeđena je iz praslavenskog *svekry, *svekrъve (upor. slovenačko svẹkrv, rusko свекрóв, poljsko świekra). Imenica jetrva znači ‘žena muževljevog brata’ i naslijeđena je iz praslavenskog *jętry, *jętrъve (upor. slovenačko starije jẹtrva, rusko dijalekatsko я́тровь, poljski jątrew), a zaova je ‘muževljeva sestra’, naslijeđena iz praslavenskog *zъly, *zъlъve (usp. slovenačko zalva, rusko золóвка, staropoljsko złew). Ovamo spadaju i nazivi životinjâ: pastrva (od *pьstry, *pьstrъve), utva ‘patka’ (od praslavenskoga *ǫty, *ǫtъve) i želva ‘kornjača’ (od praslavenskog *žely,*želъve). Riječ utva danas označava određenu vrstu patke, a želva određenu vrstu morske kornjače. Završetak –va koji potiče od praslavenskog *-y nalazi se i u nazivima za različite predmete: riječ spužva posuđena je iz latinskoga spongia ‘spužva’, bačva iz vulgarnolatinskog buttia ‘boca’, a bradva ‘vrsta sjekire’ iz germanskog. Najbrojniju skupinu imenica na –va < praslavenskoga *-y čine nazivi biljakâ poput mrkva i tikva (od praslavenskog *mъrky, *mъrkъve odnosno *tyky, *tykъve). Mnogi nazivi biljakâ sa završetkom –va posuđenice su, i to iz latinskog ili germanskog. Iz latinskog su npr. posuđene riječi blitva (iz latinskoga blitum ‘loboda, vrsta špinata’), breskva (iz latinskoga persica (poma) ‘perzijsko voće’), metva, tj. savremeno metvica (iz latinskog mentha), murva (iz latinskog mōrum). Iz germanskog su npr. bukva (srodno s njemačkim Buch ‘knjiga’ – drevni Germani urezivali su tekstove u bukovu koru) i smokva (usp. gotski smakka ‘smokva’). Imenica rotkva vjerovatno je posuđena iz latinskog rādīx ‘korijen’, ali moguće je i da je posuđena uz posredništvo germanskog (srodno je njemačko Rettich ‘rotkva’).