Tantal, kralj Frigije (koji se takođe zvao i kraljem Lidije), bio je, kako legende kažu, miljenik bogovâ. Živio je i vladao u gradu Sipilu, na Sipilskoj gori. Kao sin vrhovnog boga Zevsa uživao je naklonost svih olimpskih bogovâ, koji su mu podarili sva bogatstva ovoga svijeta: zlatne rudnike u planini Sipili, rodna polja, vinograde i bašte sa predivnim rajskim plodovima, prostrane pašnjake na kojima su se množile svilorune ovce, bikovi i krave, brzonogi konji i mnoštvo drugog blaga. Tako je kralj Tantal živio u izobilju i raskoši. Mogao je do duboke starosti da bude sretan i zadovoljan. Bogovi su ga smatrali sebi ravnim. Često su posjećivali njegove zlatne dvore i pirovali zajedno s njim. I on sâm često je odlazio na Olimp, među bogove, gdje je prisustvovao njihovim vijećanjima, saznavao njihove tajne i sjedio za njihovom trpezom na pirovima u dvorcu gromovnika Zevsa. Od postanka neba i zemlje do danas takvo uvažavanje i povjerenje bogovâ nije imao nijedan smrtnik. U prevelikoj sreći i zadovoljstvu, za koje je vjerovao da mu ih niko ne može oduzeti i da će vječno trajati, Tantal se toliko uzoholio da je sebe počeo smatrati ravnim čak i vrhovnom bogu. Mislio je da mu je sve dopušteno, pa je sa trpeze bogova krao njihovu hranu – nektar i ambroziju – i time častio svoje smrtne prijatelje priređujući raskošne gozbe u svome dvorcu. U zanosu i pijanstvu smrtnicima je odavao božanske tajne: njihove odluke o sudbini svijeta i ljudskog roda. Nije čuvao čak ni tajne koje mu je povjeravao sâm Zevs, vjerujući svome voljenom sinu. Tantal je u svome domu skrivao i zlatnog. psa iz Zevsovog svetilišta na Kritu, kojeg je ukrao efeski kralj Pandarej, slagavši vjesniku bogovâ Hermesu da toga psa nije ni vidio. To ga je još više ohrabrilo, pa je odlučio da iskuša vidovitost bogovâ i utvrdi da li oni zaista sve vide i sve znaju. Jednoga dana priredi on bogovima gozbu, a kao najbolje jelo iznese meso svoga sina Pelopsa, kojeg je prethodno ubio. Tu podvalu bogovi su odmah otkrili i niko od njih nije okusio ni komadić ponuđenog mesa, osim boginje Demetre, koja je, u tuzi za izgubljenom kćerkom Persefonom, bila neoprezna i pojela rame nesretnog Pelopsa. Strašni Tantalov zločin razgnijevio je Zevsa i on ga je odmah poslao svome bratu Hadu, u mračno carstvo mrtvih. Pelopsa su bogovi oživjeli, a Hefest mu je izgubljeno rame napravio od sjajne slonove kosti. Za svoj veliki grijeh Tantal je osuđen na vječitu patnju: da trpi glad i žeđ stojeći usred vode, kraj obilja hrane i slatkih plodovâ koje nije mogao dohvatiti, jer bi se izmicali čim bi posegao da ih ubere. O Tantalovim mukama Homer u „Odiseji“ piše ovako:“Ondje i Tantala vidjeh gdje muči se žestokih muka: on u jezeru stoji, do brade pljuska mu voda, žedan hoće da pije, a ne može dohvatit vode. Kad se god starac sagne želeći vode se napit, odmah otklokoće ona i gubi se, a oko njega crno se pokaže tlo, a božja suši ga sila. Visoka stabla njemu nad glavom se nadnose voćem (kruške, sladuni su tu i jabuke sa krasnim plodom i smokve slatke cvatu i masline brsnate k tome); uspravi li se starac te hoće l’ uhvatit rukom ka oblacima tamnim uzbacuje vjetar tad voće”. Iz ove legende nastao je izraz Tantalove muke. Prenesen je u svakodnevni govor pa danas označava velike muke uopšte, posebno one “izazvane blizinom željenog cilja, a nemogućnošću da se taj cilj ostvari”.
LITERATURA:
. 1. Milan Šipka- “Zašto se kaže?”, Prometej, Novi Sad 2011.
