Torba je predmet sa kojim se svakodnevno družimo. Ne samo đaci koji je nose u školu nego i drugi ljudi: kad idu u grad, u trgovinu, na pijacu, u samoposlugu. Poslovni ljudi u svojim torbama (“tašnama”) drže razne spise i dokumenta. I žene za nošenje raznih sitnicâ (ogledalacâ, češljićâ, karmina i sl.) imaju torbice, koje one otmeno nazivaju tašnicama. I vojnici nose na leđima torbu, koja je obavezni dio njihove opreme. Vojnička torba obično se naziva ranac. Seljaci u torbama nose žito i drugo što im je potrebno za život. Ukratko, torba je naš nerazdvojni pratilac u životu. Stoga se ta riječ toliko odomaćila u našem jeziku da je više i ne osjećamo kao tuđu. A torba, barem po porijeklu, jeste tuđa, strana riječ. Primili smo je od Turakâ, a Turci je, opet, baštine iz velike starine. Zato je teško reći što je bilo izvorno značenje te riječi. Ima više pretpostavki, pa su je neki istraživači dovodili čak i u vezu s riječju trbuh!
No to nije toliko ni važno. Važno je da je dugom upotrebom torba postala naša riječ, bez koje ne možemo. Zanimljivo je da u našem narodu ima mnogo različitih nazivâ za torbu. Evo samo nekih od njih: torbak, telećak, grudnjača, obramica, uprta, uprtnjača, užinara, strunjara, prtenjača, račarica, ranac, šerpelj, tornistar, ruksak itd.
LITERATURA:
1.Milan Šipka – Priče o rečima, Prometej, Novi Sad 2007
