Vokativ jednine imenica čija osnova završava na konsonant

Dajemo pojašnjenje nekih nedoumica kad je u pitanju vokativ jednine imenica čija osnova završava na konsonant (učenik, pjevač, kralj, brat, Milan, Jovan itd.). Generalno pravilo je sljedeće: a) imenice čija osnova u ovom padežu završava nenepčanim (tvrdim) konsonantom u vokativu jednine imaju nastavak -e: brate, jelene, robe, grade, Jovane itd.; b) imenice čija osnova završava prednjonepčanim (mekim) konsonantom u vokativu jednine imaju nastavak -u: mladiću, kralju, zmaju, konju, prijatelju itd.; c) imenice čija se osnova završava sonantom -r imaju u vokativu jednine i nastavak -e i nastavak -u. Dakle, normativni su i oblik vokativa care, i oblik caru; i oblik poštare, i oblik poštaru; i oblik vokativa gospodare, i oblik gospodaru; i oblik ribare, i oblik ribaru itd. Uzrok mogućnosti dvojakog nastavka u vokativu jednine (-e/-u) kod imenica čija osnova završava sonantom -r leži u činjenicama koje sežu u duboku istoriju jezika. Naime, nekad davno u istoriji štokavskog narječja sonant r i suglasnici c, č, ž, š, s i z bili su palatalni (meki), pa je uz njih u vokativu jednine tada stajao nastavak -u. Vremenom su sonant r i konsonanti c, č, ž, š, s i z očvrsli i postali nepalatalni, pa uz njih danas u vokativu jednine dominantno stoji nastavak -e. Tragove nekadašnje palatalnosti ovih suglasnika (pored sonanta r) vidimo, međutim, u oblicima vokativa jednine Milošu, sa nastavkom -u (pored običnijeg oblika vokativa Miloše), te oblicima vokativa Francuzu, konjicu, vozaču, oraču, kopaču itd. kod kojih je i danas nastavak vokativa isključivo -u.