U rubrici Knjiga Sedmice JU Gradska biblioteka Tivat ovog ponedjeljka preporučujemo izvrsni roman sjajnog savremenog hrvatskog pripovijedača i romansijera Zorana Ferića „Na osami blizu mora“.
Ferićev roman “Na osami blizu mora” (prvo izdanje VBZ, Zagreb 2015., izdanje u našoj Biblioteci Booka, Beograd 2017.) sastavljen je od devet “ulančanih” pripovjedačkih cjelinâ. Za taj roman njegov autor kazao da ga je počeo ispisivati, priču po priču, još u “pauzama” pisanja njegovog romana “Kalendar Majâ”, kao svojevrsnu relaksaciju, odmor i odmak od “težine” tog djela.
“Na osami blizu mora” slojevit je roman, zahvalan i otvoren tumačenjima bar koliko i prethodna Ferićeva djela. Ako se nekome učini “lakim”, onda je to tek površinska slika sasvim u skladu s ambijentom u koji je smještena radnja romana, a to je otok Rab, jedna od turističkih Meka sjevernog Jadrana: od davnina naseljeni grumen čistog mediteranizma koji samo jedan kanal dijeli od obale u zaleđu koje se nalazi surovi- burom i snijegom- zameteni lički pejzaž. Življenje na Rabu življenje je koje protiče u koordinatama mediteranskog uživanja u životu- vedrine i lakoće, iza koje se, međutim, tako često krije tjeskoba novembarskih kišâ, razdražljivost južine, krugovi intimnih paklovâ iza dobro “zapatanih” škurâ.
Roman u pričama prati sudbinu oko pola tuceta protagonistâ sa Raba, to jest iz istoimenog gradića, u rasponu od sredine sedamdesetih godinâ prošloga stoljeća pa do današnjice. Oni su jadranski “galebovi”, danas relikti jedne nepovratno minule epohe; one su njihove suđene ili nesuđene žene ili djevojke, ona druga strana tog muškobanjastog mita, Penelope ili Amazonke, kako koja, ili naprosto samosvjesne i mudre domaće cure u svijetu koji im nikada nije bio naklonjen. Zapravo, čitava je priča o “galebarenju” mamac za naivnog čitaoca kojem se obećava jedno, ali će dobiti nešto sasvim drugo. “Na osami blizu mora” jeste hronika (rastakanja) jedne generacije, otprilike one piščeve, to jest jednog njenog specifičnog dijela. “Galebovi” su, dakako, fenomen “sunčanog juga” u doba procvata turističke industrije (kao glavnog deviznog priliva socijalističke Jugoslavije, naročito Hrvatske, na čemu je i nastao rani međurepublički raskol), te ženske emancipacije, dakako u specifičnom jugosocijalističkom ključu. Nije otuda slučajno da se priča romana otvara baš sa sredinom sedamdesetih godinâ prošloga stoljeća, jer je to vrijeme vrhunca titoističke idile, bezbrižnog življenja kao da ne postoji sjutra, koje još ne miriše na vraćanje kredita i ostale tegobe mamurnog triježnjenja od vremena rasipništva bez ozbiljnog pokrića, a kamoli na ratove i užase devedesetih. Klapa momakâ sa otoka kao da vegetira devet mjeseci godišnje, ali zato svako ljeto provodi “industrijski” osvajajući djevojke, ali i zrele žene, gotovo isključivo strankinje, bjesomučno “udarajući recke” i oblaporno uživajući u svom izobilno polaskanom mačizmu, ne baš svjesni da oni ne biraju toliko koliko bivaju birani, i da ne zavode toliko koliko im se promišljeno dopušta da zavedu. U svakoj od pričâ u fokusu je, po “rotacijskom” principu, po jedno ili dvoje od protagonistâ romana (a i svi drugi su tu negdje, u pratećim rolama) i njegova se, ili njena, sudbina prati u rasponu od mladenačkih ushitâ i zanosâ do poznijih (uglavnom) brodolomâ ili makar tihih utrnućâ u prozaično tavorenje “zrelosti”. Kroz te se njihove priče prelama i sudbina društva, promjena ekonomskih, društvenih, kulturnih paradigmi, raspad socijalizma i Jugoslavije, vremena ratna i poratna. Kao da se grlom u jagode promeće u jagode u grlu, ali na način “malog mista”. Neke su priče prostorno izmještene sa Raba: u Rijeku, Zagreb, Krakov, Grac, Ameriku, a najduža je udaljena od fokusa romana i vremenski i prostorno, u rano dvadeseto stoljeće u Africi, kao dio porodične (tj. nonine i nonove) istorije glavnih protagonistâ.
Ono što, međutim, ponajviše osvaja (i) u ovom Ferićevom romanu jeste njegov dubinski, deziluzionirani, a opet nipošto banalno cinični uvid u mračnu bezdanost ljudskih strasti, gdje je ona seksualna, ma koliko bila pokretač koječega, zapravo samo dio mnogo šireg kompleksa žudnje za samopotvrđivanjem i za (uvijek iznova nedostižnim) trajno čvrstim utemeljenjem u sopstvenoj egzistenciji: ovim romanom defiluju, tek na trenutak bi se reklo, smiješne ljubavi, koje se međutim pretvaraju u tragedije ove ili one vrste, u razdvojenosti smrću ili, naprotiv, razdvojenosti životom, u pogrešne veze koje opstaju i prave koje pucaju, u nedomašaje koji su nepopravljivi kao neke više zadatosti, u živote odživljene ne grešno nego pogrešno, u (muške) budalaštine srednjeg doba kao lažna iskupljenja mladosti itd. I u svemu tome Ferić je nesmiljeno, brutalno, beskompromisno otvoren: u redu, čovjek je jadan, ali ne možemo mu se ni smijati niti ga prezirati, jer u njemu vidimo sebe i svoje bližnje.
Valja, na kraju ovog prikaza “Na osami blizu mora”, reći još i to da su klerikalci u Hrvatskoj još prije pisanja ovog romana Ferića optuživali za “pornografiju” zato što nisu kadri shvatiti da je ono što on radi još mnogo “gore”, to jest subverzivnije: lako ćemo za smiješne kretnje i žudnje koje ih pokreću; ali Ferić još dublje zaviruje u srce tame koje se tako često nalazi u srcu normalnog čovjeka, uzornog oca, muža, majke, kćeri, našeg susjeda i nas samih. A to je ono što se ne prašta. Ni vama se neće oprostiti ako ne dođete u Gradsku biblioteku Tivat i ne posudite i pročitate ovaj sjajni Ferićev roman. S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat Miomir Abović
