Gospod Bog

Članak koji je pred vama moj je prevod sa ruskog jezika naučnog rada znamenitog srpskog onomastičara, etimologa, indoevropeiste i akademika SANU dr Aleksandra Lome “Праславянское *gospodь bogъ”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi

Ovaj rad predstavlja pokušaj da se proširi i precizira – u osnovi, čini se, tačna – pretpostavka o sakralnom značenju praslovenske riječi *gospodь – pretpostavka koju je 1971. godine iskazao Vjačeslav Vsjevolodovič Ivanov, a zatim prihvatio Oleg Nikolajevič Trubačov.

Ivanov, zapravo, govoreći o refleksima kulta gostoprimstva u nizu drevnih indoevropskih nazivâ, navodi ne rekonstruisanu praslovensku, nego starocrkvenoslovensku formu господь. Ta forma primjenjuje se za denotaciju hrišćanskog Boga – kao prevod grčke riječi kǘrios, kojom se u tekstu Starog i Novog zavjeta prevodi starojevrejsko ime Jahve – preciznije tetragram JHVH – i koja se zbog razloga tabuističke prirode vokalizovala i izgovarala kao ‘ᴬdōnāj ‘gospod’. Uporedi ćirilometodijevski prevod Jevanđelja po Mateju 4,7: господю богѹ своѥмѹ поклониши сѧ и томѹ ѥдиномѹ послѹжиши. Ove Isusove riječi su ustvari starozavjetni citat iz Deuteronomija (Ponovljenih zakonâ) 6,16, gdje, kao i na drugim mjestima, Septuaginta (prvi prevod Starog zavjeta s hebrejskog na grčki jezik nastao od III. do I stoljeća prije nove ere u Aleksandriji; dodatak je moj, M.A.) kroz κύριος (kǘrios) prevodi Jahveh, a kroz θεός (theós) – Elohim starohebrejskog originala.

Nemamo direktnih svjedočanstavâ za to da je leksema *gospodь već u dohrišćanskom periodu imala teonomski karakter i da je njen spoj sa *bogъ bio stariji od staroslovenskog književnog kalka. U odsustvu takvih svjedočanstavâ, indirektna ukazivanja poput denotacije vrhovnog boga paganskih Slovenâ kod Prokopija istom leksemom – leksemom kǘrios – dobijaju poseban značaj. Riječ je o poznatom odlomku iz četrnaeste glave sedme knjige njegove Istorije ratovâ – odlomku u kojem Prokopije piše o tome kako Sloveni i Anti smatraju jednog boga jedinim gospodarem/vladikom (u grčkom originalu κύριος). Osim toga, moguće je pozvati se na rasprostranjenost date sintagme u svakodnevnom/prostonarodnom govoru, npr. srpski uzvik Gospode Bože!!, i izraze tipa može mu pomoći samo/ne može mu pomoći ni Gospod Bog.

Uzgred, običaj da se vrhovno božanstvo označava kao “vladika” nikako se ne ograničava sferom judeohrišćanskog uticaja; naprotiv, taj običaj je prije univerzalan – uporedi u tom smislu kǘrios za Zevsa već kod Pindara, ánax u istom značenju kod Homera, a takođe i despótes. Na taj način, teonimska upotreba riječi *gospodь već u paganskoj epohi čini se veoma vjerovatnom. Pitanje o kojem ovdje raspravljamo je: u kojem se značenju *gospodь prvobitno primjenjivalo u odnosu na vrhovnog boga Slovenâ – da li u istorijskom ‘gospodin, vladika’ ili u starijem, etimološkom značenju, ‘gospodar gosta’, koje reflektuje indoevropski kult gostoprimstva, kako je pretpostavio Ivanov. On poredi staroslovensko господь sa staroislandskim gestr u funkciji označavanja Odina, te sa luvijskim kaši (< *ghosti-?) u ritualnoj formuli usmjerenoj na boga oluje Tarhuntasa, ukazujući na zajednički folklorni motiv boga-gosta, koji se ponekad ne prepoznaje odmah. Ovdje se moramo prisjetiti da se *gospodь etimologizuje ne kao ‘gost’, nego kao ‘gospodar gosta’. Prema tome, leksema *gospodь nije se mogla odnositi na svako božanstvo koje pohodi smrtnike, nego prije na konkretnog boga-zaštitnika gostoprimstva. Na postojanje takve predstave u pogledu na svijet starih Slovenâ ukazuje, između ostalog, poznato svjedočanstvo Mavrikija (Strategikon XI 4,3) o gostoprimstvu Slovenâ i Antâ, koji brigu o strancima koji dođu kod njih – u okviru toga i osvetu za štetu učinjenu gostu – smatraju svetim dugom (σέβας). U arhaičnim indoevropskim tradicijama božanstvo takve vrste predstavlja starogrčki Zevs Ksenij (Xeínios), koji se u Ilijadi i Odiseji pojavljuje u svojstvu zaštitnika kategorije ljudi označene kao xeînoi ‘stranci, gosti’, tj. svih onih koji su iz ovog ili onog razloga izašli iz okvira svog plemenskog društva i na taj način se našli van granicâ zaštite njegovih božanstavâ i nepisanih zakonâ (to su mogli biti kako putnici po svojoj volji, tako i izgnanici koji traže pribježište – “umolitelji” (hiketaí). Sa druge strane, Zevs kažnjava one koji su narušili običaj gostoprimstva. Za razliku od svoje žene Here i ćerke Atine, koje su mrzile Trojance iz ličnih razlogâ (zato što ih je Paris uvrijedio davši prednost Afroditi u odnosu na njih), Zevs je osudio Troju na propast zbog principijelnog razloga – zbog sagrešenja Parisa, koji je zloupotrijebio Menelajevo gostoprimstvo tako što je oteo njegovu ženu i blaga (Ilijada XIII, 624 sq.). Za Zevsa Ksenija karakteristična je njegova univerzalna kompetencija. Stari Grci su vjerovali da i drugi narodi – narodi u manjoj mjeri kulturni – poštuju to božanstvo. U jednoj od svojih pričâ zamišljenih tako da zvuče uvjerljivo Odisej, pretrpjevši poraz od Egipćanâ, spasio se tako što se predao na milost egipatskom vladaru, a ovaj ga je poštedio iz poštovanja prema Zevsu Kseniju (Odiseja XIV, 283 sq). Čak i strašnog, krvožednog Polifema Odisej u svojstvu umolitelja (hiketés) poziva da poštuje “Gostinskog” Zevsa (Odiseja IX, 270 sq) očigledno pretpostavljajući da i divlji, čudovišni kiklopi moraju poznavati tog Zevsa (u čemu se, uzgred budi rečeno, prevario).

Zevs je jedno od malog broja grčkih božanstavâ očigledno indoevropskog porijekla, u najmanju ruku u pogledu etimologije njegovog imena koje se podudara, između ostalog, i sa staroindijskim vedskim dyáus ‘(dnevno, blistavo) nebo, bog neba’. Istovremeno se mora konstatovati da se ovaj mitološki lik na grčkom terenu u značajnoj mjeri preobrazio. Prema tome, postavlja se sljedeće pitanje: da li je Zevsova funkcija zaštitnika stranacâ kojom se bavimo u ovom radu indoevropsko nasljeđe ili je ista dodana sekundarno? Prvopomenuta mogućnost čini nam se vjerovatnijom, mada ista nema potvrdu u staroindijskoj tradiciji (to se objašnjava činjenicom što je već u vrijeme redakcije najstarije Rigvede kult Djausa bio ostatak starine). Radi se o tome da je ideja univerzalne božanske kontrole i suda – kontrole i suda koji izlaze iz granicâ pojedinih plemenâ – mogla nastati prije svega u vezi sa personifikovanim nebom. Za razliku od relativnog i rastegljivog pojma zemlje, razdijeljene na razne načine među ljudima, tako da se i za veliku državu i za sasvim neveliki dio (zemlje) može reći moja (tvoja, naša itd.) zemlja, nebo je nedjeljivo i zajedničko za sve ljude. Napuštajući svoju domovinu i zaštitu svojih penatâ [Penati su rimski bogovi, zaštitnici rimskih ognjištâ, porodice (Penates familiares) i države (Penates publici); dodatak je moj, M.A.] i ulazeći u tuđu državu, putnik ili izgnanik ostaje pod tim istim obogotvorenim nebom, koje je sada jedini garant njegove bezbjednosti. Moguće je da je briga o strancima ulazila u kompetenciju nebeskog boga polapskih Slovenâ o kojem piše Helmold označavajući ga pridjevom pr(a)epotens, koji je po značenju blizak, a etimološki djelimično srodan leksemi *gospodь. Istina, Helmold ( u njegovom poznatom djelu Chronica Slavorum) naglašava da se u predstavi Slovenâ ovaj “bog bogovâ” koji prebiva na nebu stara samo o nebeskim poslovima (celestia tantum curare), dok za “gospoda” kojeg pominje Prokopije treba dopustiti aktivnu ulogu i njegovu identičnost sa gromovnikom Perunom. Pa ipak, nije isključeno da je i sâm Perun u poznom paganstvu sjeverozapadnih Slovenâ postao svojevrsni deus otiosus (“neaktivni bog”; u pitanju je teološki koncept za boga stvoritelja koji se povukao iz upravljanja svijetom i svakodnevniim poslovima nakon što je stvorio svijet, obično delegirajući vlast nižim božanstvima, duhovima ili precima. čime bi se objasnilo nepominjanje njegovog imena u izvorima koji se odnose na njega; dodatak je moj, M.A.). Uostalom, slučaj grčkog Zevsa pokazuje da obogotvoreno nebo, sa jedne strane, i gromovnik, sa druge, u početku nisu bili jasno razgraničeni.

Dopuštanje upotrebe praslovenskog *gospodь u funkciji stalnog epiteta vrhovnog boga, zaštitnika gostoprimstva, omogućava da se riješi jedan od dva formalna problema koje postavlja etimologija izjednačavajući ovu riječ sa italskom složenicom odraženoj u latinskom hospes -itis i pelignijskom hospus, pri čemu oba navedena oblika potiču od indoevropskog *ghos(t)-pot(i)s. Sonorizacija t > d u slovenskoj riječi mogla je nastati u uslovima njene postojane veze sa bogъ u kultnoj i govornoj upotrebi: gospot(ь) bogъ > gospodbogъ, čak ako i ne dopustimo atematsko obrazovanje drugog člana: uporedi kolebanje u crkvenoslovenskom потьбѣга, потьпѣга, подъпѣга, staročeško, moravsko dijalektalno podběha, staropoljsko poćbiega, rusko подпега ‘razvedena žena”, gdje je prvi član, najvjerovatnije, indoevropsko *poti- ‘gospodar’, a drugi *běg– ‘pobjeći’

Što se tiče prvog člana složenice *gospodь, isti teško da se može odvojiti od *gostь, uprkos nekim pokušajima da se u njemu otkrije nešto drugo, tj. priroda ove veze nije sasvim jasna. Dilema se sastoji u tome da moramo poći ili od osnove imena *gostь < *ghosti-, objašnjavajući ispadanje drugog sloga skraćivanjem karakterističnim za brzi izgovor titulâ pri oslovljavanju, poput ruskog сударь < государь ili srpskog госин < господин – što je moguće, ali nedokazivo zbog odsustva –ti– i u italskom obliku – ili iz čistog korijena *ghos-. Najmanje je vjerovatna pretpostavka o konsonantnoj osnovi *ghost– zato što je –t u funkciji korijenskog proširitelja dopustivo samo kod korijenâ koji završavaju vokalom i sonantima r, l, m, n, dok je ovdje riječ o korijenu na –s nepoznatog porijekla. Obično se navodi korijen *ghos– ‘jesti’ u staroindijskom ghásati, zbog toga što je poziv na ručak suštinski element ritualnog gostoprimstva kod gotovo svih narodâ svijeta. Švicer je čak pretpostavljao da je gost u početku bio stranac kojeg su ritualno jeli. Sa druge strane, ako u *gostь dopustimo kentumski refleks kao, npr., u nazivu za gusku *gǫsь = litvansko žąsĕs, onda je moguće uzeti u obzir i drugi korijen – *ghes- ‘hvatati (rukom)’, odakle vode porijeklo označitelji za ruku u nizu jezikâ: *ghes-to– > staroindijsko hasta-, avestijsko zasta-, staropersijsko dasta– i *ghes-r- > starogrčko kheîr, jermensko jern, hetitsko ki-eš-ar, toharsko A tsar, toharsko B sar. U tom slučaju gost je prvobitno bio onaj sa kojim se rukovalo (a ne ljubilo kao sa srodnicima/rođacima), ili, možda, svojim rukama uhvaćeni zarobljenik, čiji je položaj bio sličan onome koji opisuje Mavrikije u nastavku gore pomenutog odlomka govoreći o zarobljenicima kod Slovenâ i Antâ: “One koji se nalaze u njihovom zarobljeništvu oni ne drže u ropstvu neodređeno vrijeme kao ostala plemena, nego, odredivši za njih tačan rok, prepuštaju njihovoj volji: ili žele da se vrate kući za neku otkupninu, ili da ostanu tamo kao slobodni ljudi i drugovi”. Tumačenje *ghostis kao ‘rukom uhvaćen’ imalo bi paralelu u staropersijskom dast-grab ‘ratni zarobljenik’, gdje je prvi član dast ‘ruka’ od staropersijskog dasta, a to vodi porijeklo od indoevropskog *ghos-to-. Oba člana date složenice upotrebljavaju se već u staropersijskom jeziku u značenju uzimanja u ropstvo neprijateljâ. “Gost” takve vrste za svoje “domaćine”predstavljao je istovremeno bivšeg neprijatelja (uporedi značenje latinskog hostis!!) i potencijalnog budućeg prijatelja. Prema tome, nije isključeno da se baš kod starih Slovenâ, duže nego kod drugih narodâ, sačuvala praindoevropska koncepcija gostoprimstva koja se reflektovala u unekoliko ambivalentnom označitelju *ghostis. U svjetlu ovih zapažanjâ moguće je razmatrati i semantičku paralelu na koju smo ukazali prije trinaest godinâ – paralelu između slovenskog i staroindijskog označitelja za ‘gospodara’. I praslovensko *gospodь, i vedsko ārya– sadrže – prvopomenuti oblik kao prvi član složenice, drugopomenuti u funkciji izvedene osnove – leksemu gostь, u vedskom ari-, sa istom dihotomijom značenja ‘gost’ i ‘neprijatelj’. Ista izvedenica ārya– postala je samonazvanje Indoiranacâ, “arijevacâ”. Smisao tog označitelja bio je predmet različitih tumačenjâ. Posebno oštar bio je, u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, sukob interpretacijâ Paula Time kao “gostoprimacâ” i Žorža Dimezila kao “pripadnikâ jedne kultne zajednice”. Djeluje nam da su obje interpretacije u suštini tačne i da je neslaganje među njima moguće prevazići pretpostavkom da je osnova date zajednice bio upravo kult oličen u vrhovnom bogu neba koji reguliše odnose ne samo i ne u prvom redu među saplemenicima nego prije svega sa pripadnicima drugog plemena u svojstvu gostiju, prognanikâ, moliteljâ i ratnih zarobljenikâ. Sva plemena i narodi koji su poštovali ovaj ius gentium – svojevrsno prvobitno međunarodno pravo – bili su obuhvaćeni pojmom gospod, “arijev”. Tu leksemu pozajmili su finsko-ugarski jezici, u kojima je dobila značenje ‘rob’, finsko orja itd.; ova, po riječima Gamkrelidzea i Ivanova, “zanimljiva semantika” najbolje se objašnjava polazeći od indoevropskog pravnog termina koji označava status ratnog zarobljenika u maloprije ukazanom smislu. Postavlja se pitanje da li su to samonazvanje (rekonstruisano, na praindoevropskom nivou, kao *eri-o- ili *ori-o-) koristili i drugi indoevropski narodi osim indoarijacâ; postoje pokušaji da se keltsko Ériu ‘Irska’ protumači kao ‘zemlja arijacâ’, a mi smo pretpostavili da starogrčka leksema εἰρήνη ‘mir (između dvije strane) vodi porijeklo od istog korijena – korijena *eri-, i da je u početku njen denotat bio ‘međuplemenski odnos koji poštuje svete zakone mira i rata’. Postoje, naravno, i druga plemena sa kojima takvog odnosa nema; ta plemena su naprosto – varvari, starogrčko βάρβαροι, staroindijsko dasi. Nije riječ o etničkoj, nego o lingvističkoj opoziciji; ne o rasnoj, nego o kulturnoj opoziciji. Linija razgraničenja, povučena u pogledu na svijet Odiseje u odnosu spram poštovanja “Gostinskog Zevsa” objedinjava Grke i Egipćane ostavljajući po strani divlje ljudoždere-kiklope. Na taj način, u označavanju slovenskog vrhovnog boga kao ‘gospodara gostiju’ ispoljava se crta duboke, praindoevropske starine.

LITERATURA:

Aleksandar Loma – “Праславянское *gospodь bogъ”, Ad fontes verborum: Исследования по этимологии и исторической семантике. К 70-летию Жаны Жановны Варбот, 186-193 с., Индрик, Москва 2006.