“Duh Sveti, Sveti Duh, Sveti duh ili sveti duh”

Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Mileta Mamića “Duh Sveti, Sveti Duh, Sveti duh ili sveti duh”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.

U Bibliji se dosta govori o raznim dobrim i zlim duhovima. Na kojekakvim spiritističkim seansama prizivaju se duhovi. Riječ duh po svom postanku i prvobitnom značenju u uskoj je vezi sa riječi dah. I jedna i druga riječ tijesno su povezane sa životom: bez njih nema života!! Riječ duh kao opšta riječ ima jedninu i množinu. Piše se malim početnim slovom. Budući da je to imenica muškog roda, važno je znati označava li ona nešto živo ili neživo jer od toga zavisi hoće li joj akuzativ biti jednak genitivu (za živo) ili nominativu (za neživo), npr. voljeti brata, izvaditi zub. To je vrlo zamršeno pitanje tako da riječ živac može značiti živo i neživo, a mrtvac i pokojnik ponašaju se gramatički kao živo. Kad su u pitanju djelovi tijela, važi dodatno pravilo: djelovi tijela u jeziku ponašaju se kao neživo bez obzira na to radi li se o živom čovjeku ili ne. Zato se zub, nos, mozak gramatički ponašaju kao neživo. Njima se, nevjerovatno, pridružuju i riječi život i duh. Za razliku od zajedničke imenice duh, riječ Duh je lično ime. To je treća božanska osoba. Piše se velikim početnim slovom. Često se naziva Duh Božji, Duh Gospodnji, Duh Hristov, ali najčešće Duh Sveti. U prve tri veze pridjev stoji na drugom mjestu premda bi u skladu sa savremenim b/c/h/s jezikom trebao stajati na prvom, što se takođe u praksi javlja. Veza Duh Sveti ustaljena je u tom liku vjerovatno pod uticajem latinskog Spiritus Sanctus. Tako je i u molitvi Oče naš. Budući da je latinski jezik dugo bio temelj evropskoga kulturnog kruga, uticao je na pojedine jezike. To je posvećeno starinom. Na to smo se navikli i zadržavamo takav red riječi u tim primjerima. Treba napomenuti da se jedan lokalitet u Zagrebu zove Sveti Duh, da se tako zove i jedno naseljeno mjesto. I jedna biljka zove se sveti duh. U nekim slučajevima teško se može pouzdano znati je li u pitanju duh (zajednička imenica) ili Duh (osoba). To je naročito teško u “Pavlovim poslanicama”, što je izazov i za prevodioce. Premda je cijelo Sveto pismo nadahnuto Duhom Svetim, u Starom zavjetu tek se nazire pojam Duh Sveti. U Novom zavjetu Isus nam otkriva jedinstvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Isus šalje svoje apostole da propovijedaju Radosnu vijest svim ljudima i da ih krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Po Duhu Svetome Blažena Djevica Marija na djevičanski način začela je Hrista. Duh Sveti sišao je nad Hrista kad se on krstio na rijeci Jordanu. Isus je obećao da će apostolima poslati Duha Tješitelja nakon svojeg uzašašća na nebo. Taj Duh Istine silazi nad apostole, prožima i vodi Crkvu. On nadahnjuje ljude dajući im sedam svojih darovâ. “Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva” navodi najčešće oblike prikazivanja Duha Svetog u ikonografiji. Duh Sveti najčešće se prikazuje u obliku golubice, zatim u obliku plamenih (ognjenih) jezikâ, u obliku blistavog oblaka ili svjetla, zraka ili snopa svjetlosnih zrakâ. Sedam darovâ Duha Svetog predstavlja se kao sedam golubicâ (koje okružuju Hristovu glavu) ili kao sedam svijećâ uljanicâ. Silazak Duha Svetog nad apostole temeljni je događaj u hrišćanstvu: kukavice i plašljivci snagom Duha Svetoga postadoše neustrašivi svjedoci Hristovog uskrsnuća. Mucavci i neuki snagom Božje Mudrosti govore da ih slušaoci svih narodâ i jezikâ mogu razumjeti i slušati na svom jeziku. Djela apostolska (2., 1. – 11.) izvještavaju nas o čudesnom silasku Duha Svetog i propratnim zbivanjima. “Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti”. Hrist se propovijeda svim narodima, i to na njihovom jeziku. Mnogi prihvataju Hrista i krste se. To je rođenje Crkve. Spomen na taj događaj vrlo se rano počeo slaviti kao temeljni hrišćanski blagdan – rođendan Crkve. Budući da je to pedeset danâ i pedeseti dan nakon Hristovog uskrsnuća, naziva se Pedesetnica. I Jevreji su slavili Pedesetnicu ili Blagdan sedmicâ, tj. pedeseti dan nakon Pashe. U grčkom jeziku to je nazvano πεντηκοστή (pentekostē) – pedeseti dan. Grčka riječ ušla je u staroslavenski i druge jezike s različitim prepravkama ili je motivisala nastanak odgovarajuće vlastite riječi – Pedesetnica. Pedesetnica je dugo bila pedesetodnevno slavlje Uskrsa, a pedeseti dan bio je vrhunac tog slavlja i poklapa se s praznikom Duha Svetoga. Pedesetnica kao pedesetodnevno vrijeme piše se malim početnim slovom, a kao pedeseti dan (sinonim za praznik Duha Svetoga) – velikim početnim slovom. Taj naziv je dvoznačan i štur: ne izražava onu božansku dinamiku tog praznika, ispoljavanje snage Duha Svetoga. Praznik Duha Svetoga zaslužio je bolje ime, koje će govoriti o njegovom značenju. U hrvatskoj tradiciji kao polazište je uzeta temeljna riječ veze Duh Sveti, tj. Duh. S pravom bismo očekivali naziv praznika Duhovo (tj. Duhovo slavlje) ili Duhova (tj. Duhova svetkovina). U starijim našim izvorima zaista nalazimo potvrđene i te nazive. Ipak vrlo rano nalazimo za taj praznik naziv Duhovi, Dusi, Duhi, dakle množinski lik, premda je to lično ime i nema množine. Ne radi se o bilo kakvim duhovima nego o ispoljavanju božanske snage jednoga Duha Svetoga. Nastanku naziva prema množinskom liku pogodovao je biblijski opis događaja (“I pokažu im se kao neki ognjeni, razdijeljeni jezici, te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga…”). Jedinstveni Duh (Sveti) ispoljava se u mnoštvu ognjenih jezikâ i ispoljava se mnoštvu narodâ na njima razumljivom jeziku. Zanimljivo je napomenuti da se Kašić u “Ritualu Rimskom” koleba između duge i kratke množine (Duhovi : Dusi). “Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika” ima i kratku množinu bez sibilarizacije (Duhi). “Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik” ima takođe naziv Duhi. Premda nije u pitanju, dobro je spomenuti i ovo: tim praznikom završava uskrsno vrijeme, a počinje duhovsko vrijeme. To je prisvojni pridjev. Postoje i opisni i odnosni lik tog pridjeva: duhovan i duhovni. Oni se po značenju i upotrebi razlikuju. Može neko biti vrlo duhovan. Duhovne osobe profesionalno su duhovne. Duhovne vježbe ne drže samo duhovnici. Idealno bi bilo držati duhovne vježbe u duhovsko vrijeme. Ali Duh je Sveti životvorac, uvijek živ i djelatan kao i uskrsli Hrist i Otac Nebeski. Oni su uvijek zajedno, trojstveno i jedno. Ako smo “hram Duha Svetoga”, trojstveni Bog je u nama i s nama. Ko nas može razoriti?! Treba, dakle, razlikovati duh kao zajedničku imenicu i Duh kao hrišćanski naziv za treću božansku osobu. I jedna i druga se pojavljuju s raznim pridjevima. Kad je u pitanju zajednička imenica, onda se i pridjev uza nju piše malim slovom: hrišćanski duh, nemirni duh, dobri duh, zli duh, sveti duh itd. Uz temeljnu riječ Duh kao lično ime treće božanske osobe i pridjevi se pišu velikim slovom: Duh Božji, Duh Gospodnji, Duh Hristov, Duh Sveti. Analogija sa Sveto pismo ovdje ne odgovara.