Lingvistički laici često se pitaju ̶ koji glasovni lik riječi za denotiranje današnjeg praznika, najradosnijeg hrišćanskog praznika, je ispravan: Uskrs ili Vaskrs? Da ne ulazimo ovdje u problem prirode lingvističke ispravnosti (što je samo po sebi posebna i široka tema) recimo odmah: ispravna su oba glasovna lika ̶ i Uskrs i Vaskrs. Naravno, nije dovoljno samo konstatovati da su i Uskrs i Vaskrs ispravni glasovni likovi; treba objasniti i zašto je to tako, te u čemu je razlika između ova dva glasovna lika. Upravo to će biti predmet ovog članka.
Temeljna razlika između glasovnih likovâ Uskrs i Vaskrs u tome je što je prvopomenuti lik ̶ Uskrs ̶ lik koji je nastao fonološkim razvojem u narodnom (srpskom/hrvatskom) jeziku, dok je Vaskrs glasovni lik koji je nastao u srpskoslovenskom jeziku; Vaskrs je, dakle crkvenoslavenizam. Kako je konkretno nastao jedan, a kako drugi glasovni lik naziva za najradosniji hrišćanski praznik?
U odgovoru na upravo postavljeno pitanje moramo poći od prvobitnog, staroslavenskog oblika ovog leksema ̶ Въскрьсъ (Въскрьсъ je zapravo glagolska imenica ‘uskrsnuće/vaskrsnuće’ nastala od staroslavenskog glagola въскрьснѫти ‘uskrsnuti/vaskrsnuti’). Imenica Въскрьсъ, kako vidimo, sadrži inicijalnu grupu въ-. Ta inicijalna grupa će u narodnom srpskom/hrvatskom jeziku ̶ ukoliko je tvrdi poluglasnik (ъ) iza v bio u slabom položaju [mala digresija: o pozicijama u riječi u kojima su meki i tvrdi poluglasnik nekad bili u slabom/jakom položaju ovdje neću govoriti. A neću o tome govoriti zbog toga što bih na taj način (suviše) ušao u detalje vezane za istorijsku fonologiju, te time nepotrebno opteretio tekst i razumijevanje istog od strane lingvističkih laikâ, kojima je prvenstveno ovaj članak i namijenjen. Oni koji, međutim, žele da saznaju više o tome mogu se, naravno, informisati u relevantnoj literaturi] dati vokal u– (sličan slučaj imamo, npr., u promjeni вънукъ > unuk). Ova promjena u narodnom srpskom/hrvatskom jeziku, kako to konstatuje jedan od najvećih poznavalacâ istorije srpskog (književnog) jezika prof. Aleksandar Mladenović, desila se “ (…) u vreme mnogo pre početaka ostvarivanja procesa prvog perioda (prve faze) fonoloških izmena vokalskog sistema srpskog jezika, a to znači davno pre kraja X i početka XI veka” (Mladenović 2008: 18). Dakle, u narodnom srpskom/hrvatskom jeziku već prije kraja X i početka XI stoljeća glasovni lik Въскрьсъ ̶ kad inicijalno въ– pređe u u- i kad se poluglasnici u slabom položaju izgube iz govora ̶ prešlo je u Uskrs.
No, pored narodnog jezika, kod Srbâ i Hrvatâ tokom čitave njihove istorije, u funkciji književnog jezika, postojala je i trajala i crkvenoslavenska redakcija staroslavenskog jezika. U srpskoj redakciji staroslavenskog jezika ̶ tzv. srpskoslavenskom jeziku ̶ u određenim slučajevima i poluglasnici u slabom položaju ̶ a upravo u takvom, dakle slabom, položaju bio je tvrdi poluglasnik između в i с u riječi Въскрьсъ ̶ mogli su preći u puni vokal a. Poslušajmo opet prof. Mladenovića:“Izgovarani jedno vreme s poluglasnikom, primeri вьса, вьсак i sl. promenili su se vokalizacijom poluglasnika u васа, васак najkasnije u XV veku (…) da bi s tim novim fonetizmom nastavili da se dugo upotrebljavaju u srpskoslovenskom jeziku. Treba napomenuti da se pisanje (naglašavanje prof. Mladenovića) samoglasnika a u gorepomenutim primerima ne sreće često u knjigama pisanim srpskoslovenskim jezikom, i to sve negde do prvih decenija XVIII veka. U prvoj polovini ovog stoleća ima srpskoslovenskih spomenika u kojima se s napisanim vokalom a sreću ne samo primeri tipa дан, сан, отац i sl., već i oni kao što su ванук, множаство i dr.” (Mladenović 2008: 53). Istu ovu pojavu koja karakteriše npr. lekseme ванук, множаство nalazimo i u leksemi Васкрс ̶ dakle, i u riječi Vaskrs u srpskoslavenskom jeziku došlo je do vokalizacije poluglasnika u slabom položaju, te smo na taj način dobili njen (današnji) glasovni lik.
Da rezimiramo: Uskrs je glasovni lik naziva za najradosniji hrišćanski praznik koji je nastao fonološkom evolucijom u narodnom srpskom/hrvatskom jeziku, dok je Vaskrs glasovni lik koji je nastao kao rezultat određenih procesâ u razvoju srpske redakcije staroslavenskog jezika, tj. srpskoslavenskog jezika. I jedan i drugi glasovni lik gramatički su potpuno ispravni; razlika među njima, kako smo vidjeli, korijeni u njihovom porijeklu. A ono što je najvažnije leži zapravo izvan lingvistike: izgovarali Uskrs ili Vaskrs, bitno je da u životu djelima ostanemo vjerni, privrženi i dosljedni temeljnoj poruci ovog praznika.
LITERATURA:
- Aleksandar Mladenović- Istorija srpskog jezika, Čigoja, Beograd 2008.
doc. dr Miomir Abović
