Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Marka Kovačića “Mim i mimetika” Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.
Njemački biolog Rihard Semon (1859. – 1918.) uveo je pojam engram ili mnem u svojoj knjizi “Die Mneme” iz 1904. kao opis promjene koju sjećanje na neki događaj izaziva na tkivu mozga. Mnem je izveden iz naziva jedne od izvornih muzâ. Zvala se Mnema, grčki Μνήμη, a njeno ime izvedeno je iz riječi μνήμη srodne riječi μνεία, odnosno ‘sjećanje, pamćenje, spomen’, koja se nalazi u grecizmima mnemonika, amnestija, amnezija i anamneza. Britanski biolog Ričard Doukins objavio je 1976. knjigu “Sebični gen”, u kojoj je uveo pojam mim, engleski meme. Doukinsov mim pandan je genu i dok gen prenosi genetski materijal, mim replicira kulturološki, njime se prenose ideje i uvjerenja. Mim može biti sklop uvjerenja ili obrazac ponašanja koji se usvaja od roditeljâ ili vršnjakâ. Mim može biti neka ideja koja se širi tim putem ili preko kompjutera. Često su to šaljive fotografije poznatih ličnosti kombinovane s nekom kratkom porukom. Doukinsov mim ne potiče iz istog korijena kao i Semonov mnem. Iako je njegov mim sedamdeset godinâ mlađi od Semonova mnema, ti pojmovi su vršnjaci koji u izvornom značenju potiču iz starogrčkog. Mim potiče od glagola μιμεῖσθαι, koji se nalazi u grecizmima mimika, mimikrija, mimoza, pantomima. Iz engleskog oblika meme izveden je i naziv za nauku koja ga proučava, a to je memetics, koji je ubrzo prihvaćen u mnoge jezike kao memetika. Ta riječ još nije zaživjela u našim rječnicima, a ne bi ni trebala budući da u njima ne postoji riječ mem nego samo mim. Stoga bi i memetics trebao glasiti mimetika. Ovako prof. Zdeslav Dukat definiše mim 1983. u prevodu Aristotelove knjige “O pjesničkom umijeću”. Aristotel u prvom poglavlju spominje Sofronove i Ksenarhove mime koje Dukat u bilješci 24. objašnjava ovako: “… „kao književni oblik mim je nastao u južnoj Italiji: bili su to kraći igrokazi s prikazom isječaka iz svakodnevnog života. Mim je postao osobito popularan u Rimu. Ondje je obogaćen glazbom i plesom, a u sadržaju jako je naglašena erotička komponenta pa je često bio i grubo lascivan. Kao omiljena pučka zabava mim je potisnuo komediju s pozornice”. U Henciru se nakon objašnjenja mima kao “antičkog kratkog igrokaza” objašnjava pojam mimičar kao “glumac koji se služi isključivo mimičkim sredstvima”. Na mjestu grčke jote ne može u adaptaciji doći fonem /e/, a ovdje se to događa zbog engleskog uticaja. Riječ mim postojala je u b/c/h/s davno prije nego što je popularizovana zahvaljujući internetu. Ni tradicionalno ni prema zakonima adaptacije ne može se mijenjati u *mem, niti treba iz nje izvoditi pojam *memetika. Do zabune dolazi zbog engleskog oblika pisanja i izgovora fonemâ /e/ i /i/, nadalje zbog brkanja mimike i memorije, odnosno grčkog pojma μιμεῖσθαι ‘oponašati’ i latinskog memoria ‘pamćenje’.
LITERATURA:
- Marko Kovačić – “Mim i mimetika”, Jezik, vol.65, no.2, Zagreb 2018.
