KONTRAVERZAN ili KONTROVERZAN? Slučaj je veoma zanimljiv zato što reflektira disonancu između, sa jedne strane, sistemskog (sustavnog, po hrvatski) pristupa normiranju jezičnih fakata i govorne realnosti, sa druge. Naime, posmatrajući stvari isključivo sa aspekta sistemskog (sustavnog) pristupa normiranju jezičnih činjenica, normativni lik morao bi biti KONTRAVERZAN zato što predlog/prilog od kojeg je deriviran dati pridjev u latinskom jeziku glasi CONTRA- sa dočetnim (završnim) -a. Međutim, u svakodnevnoj govornoj praksi- čega smo svjedoci- ustalio se lik KONTROVERZAN. E sad, postavlja se metodološko pitanje: kojem liku dati prednost prilikom normiranja: glasovnom liku koji zadovoljava sistemske (sustavne) pretpostavke (KONTRAVERZAN) ili glasovnom liku koji ne zadovoljava sistemske (sustavne) pretpostavke, ali je, za razliku od prvopomenutog, uhvatio korijena u svakodnevnoj govornoj upotrebi (KONTROVERZAN)? Ja lično preferiram drugopomenutu opciju. Jer: poštivanje realnosnih činjenica ipak mora biti presudno i mora imati primat u odnosu na fiktivni sistem (sustav) i spekulacije uma, ma koliko sistem (sustav) i spekulacije uma možda bili bliži tzv. objektivnoj istini. Dakle, nije greška upotrebljavati ovaj pridjev u liku KONTROVERZAN, ma na koji način da je taj lik nastao i premda je isti, sa sistemskog (sustavnog) stanovišta, suštinski nepravilan. Da se, glede teme o kojoj raspravljamo, prisjetimo i one Hegelove temeljne postavke: stvarnost je razum. Ako je tako, onda je i u slučaju izbora između KONTRAVERZAN i KONTROVERZAN razumno dati prednost glasovnom liku koji je prevladao u stvarnosti.
















