U Leksičkom Vremeplovu JU Gradska biblioteka Tivat (i) ove subote donosimo objašnjenje etimologije dvije riječi. Kako smo to uobičajili, jedna riječ je iz opšteg leksikona b/c/h/s jezika, a druga je bokeljski lokalizam. Ove subote to su porijeklo i smisao leksemâ bôg i molȁt.
Leksem bôg – starosrpsko i srpskoslavensko богь: тако ми богь помагаи (izvor: “Povelja bosanskog bana Kulina Dubrovčanima iz 1189. godine”), божии, богоѹгодьнь, богобоиазникь, мьногобожиѥ, мьногобожьць, обожити ‘obogotvoriti’, lična imena Богославь, Богьдань, Богоѥ – vodi porijeklo od praslavenskog *bogъ. Uporedi: staroslavensko богъ, makedonsko i bugarsko бог, slovenačko bộg, slovačko boh, češko bůh, poljsko bóg, rusko i bjelorusko бог, ukrajinsko бiг, бóга. Riječ je o prethrišćanskom terminu iz religijske sfere sa indoiranskim paralelama – uporedi: staropersijsko baga-, staroavestijsko baga-, mladoavestijsko baγa-, u muškom rodu ‘bog’, u srednjem rodu. ‘udio, sreća’; staroindijsko bhága m.r. ‘davalac; dobro, blagoslov’, kao atribut raznih božanstavâ i ime boga Bhage, koji ljudima udjeljuje sreću. Izvorno je u pitanju naziv za vršioca radnje ‘udjelitelj’, izveden od praindoevropskoga glagolskog korijena *bʰag-, koji se nalazi u staroindijskom bhájati ‘dodjeljuje’, avestijskom bažat ‘dodjeljuje’ i grčkom φαγειν (fagein) ‘pojesti’. Za razvoj značenja u ‘bog’ uporedi grčko δαίμων (daίmōn) ‘božanstvo, demon’ od δαίεσθαι (daίesthai) ‘udjeljivati’ i još praindoevropsku predstavu o bogovima kao davaocima dobarâ, izraženu u etimološki srodnim formulama: grčko δωτηρες ἐάων (dōtēres eáōn), avestijsko vohunąm dātārō, staroindijsko dātā́ vásūnām. Izvorno praindoevropsko *bʰágos značilo je ‘udio’ da bi se zatim personifikovalo u ‘udjelitelj’ i na kraju uopštilo u ‘bog’. Ovo posljednje značenje je zajednička iransko-slavenska inovacija, koju treba posmatrati u sklopu iranskog uticaja na slavensku pagansku religiju. Uporedo sa novim nazivom za pojam ‘bog’, stari praindoevropski naziv *deiṷos, odražen u staroindijskom devá-, latinskom deus, litvanskom diẽvas itd., pretrpio je u staroiranskom degradaciju značenja u ‘demon’, a slično se desilo i sa praslavenskim *divъ ‘bog’. U paganskoj upotrebi posvjedočeni su staroruski složeni teonimi Даж(д)ьбогъ, Стрибогъ, kod polapskih Slavenâ Zcerneboch ( < praslavensko *Čьrnobogъ), u srpskoj narodnoj tradiciji Dâbōg sa hipokoristikom (hromi) Dába. Od najranijih, ćirilometodijevskih, prevodâ Svetog pisma staroslavensko богъ pojavljuje se kao prevod za grčko Θεός (Théos) ‘hrišćanski bog’; tako u brojnim složenicama koje su kalkovi grčkih predložakâ, npr. мьногобожиѥ za grčko πολυθεια (polütheia); uporedi i Bogojávljēnje, Bogoròdica, bogòslov. Narodne su riječi bogòvetan i bogoráditi. Leksem bôg često se sreće u okamenjenim izrazima kao što je pozdrav Pomoz(i) Bog, akòbogdā, bôgznā (što, kako, koliko i sl.) < Bôg znâ, bȍgami (od zakletve tako mi Boga!!). Najstarija slavenska lična imena sa praslavenskim *bogъ: *Bogoslavъ, *Bogъdanъ nastala su vjerovatno već u prethrišćansko doba prema iranskim predlošcima (Bagasravah-, Bagadāna-), dok su druga imena većinom prevodi grčkih hrišćanskih imenâ, npr. Bȍgoljūb za Θεόφιλος (Theόfilos). Naziv bogòmoljka za insekta Mantis religiosa kalk je njemačkog Gottesambeterin, motivisanog položajem prednjih nogu ovog insekta, koji podsjeća na ruke sklopljene u molitvi.
Molȁt (u opštem leksikonu b/c/h/s jezika ‘popustiti, olabaviti, odvezati’) vodi porijeklo od venecijanskog molar ‘suprotno od vezivanja’. To venecijansko molar izvedeno je od latinskog pridjeva mollis ‘mek’. Leksem molȁti rasprostranjen je po cijeloj jadranskoj obali, a i dalje; uporedi novogrčko μολάρο (moláro), μόλα (mόla) i tursko mola, prvi put posvjedočeno u XVI stoljeću. U Dalmaciji ovaj leksem ima značenja slična kao u Boki Kotorskoj. U Betini na otoku Murter molȁti (perfektivno), molīvȁti (imperfektivno) znači ‘(po)pustiti, (o)labaviti’; koristi se u izrazu molȁti makȉnu ‘zaustaviti makinu da bi se dodale masline u koš’. Na otoku Iž molȁti znači ‘pustiti, otpustiti, otkačiti, odvezati’, molȁti se ‘pustiti se, odvezati brod od obale, odmaknuti brod od obale’ i pridjev molân, -a, -o ‘pušten, odvezan, odmaknut’. Na otoku Murter molȁti i mulȁti je ‘pustiti konop ili nešto drugo’. U Salima na Dugom otoku perfektivno molȁti je ‘pustiti, odvezati’, a imperfektivno molivȁti ‘popuštati’. Na otoku Rivanj u zadarskom arhipelagu molâti znači ‘odvezati, otpustiti’, a odmolâti ‘odvezati’. Na otoku Vrgada perfektivno molȁti i imperfektivno molīvȁti znače ‘pustiti, puštati, ispustiti, popustiti’. Na Korčuli, pak, mòlat je ‘pustiti, popustiti, otpustiti’.
Sa objašnjenjem etimologije neke nove dvije riječi – jedne iz opšteg leksikona b/c/h/s jezika i jednog bokeljskog lokalizma – vidimo se sljedeće subote.
LITERATURA:
- Marta Bjeletić, Jasna Vlajić-Popović, Aleksandar Loma, Snežana Pavlović – Priručni etimološki rečnik srpskog jezika, tom 1., A-J, Institut za srpski jezik SANU, Beograd 2023.
- Petar Skok – Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, vol.II, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1972.
