Što znači imenica ženskoga roda put?

Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Mileta Mamića “Što znači imenica ženskoga roda put?” Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.

U b/c/h/s jeziku postoje dvije imenice put; jedna je muškog roda, a druga ženskog roda, što znači da im je različita deklinacija, ali u nekim padežima jednako se pišu, a možda i izgovaraju. Imenica muškog roda pût, púta potiče od staroslavenskog pǫtь u značenju ‘via, cesta, staza, kud se hoda ili vozi’. Riječ je opšteslavenska u različitim varijantama i rod varira između muškog i ženskog. U starohrvatskom/starosrpskom nazalno ǫ daje u: pût. U b/c/h/s je muškog roda: nominativ jednine pût, genitiv jednine púta. S tim se naglaskom svi slažu.

Imenica ženskog roda put, puti potiče od staroslavenskog plъtь u značenju ‘meso, tijelo; koža; boja kože, krvno srodstvo’. Ta riječ je takođe opšteslavenska u različitim varijantama, i to ženskog roda. U starohrvatskom/starosrpskom dolazi do ispadanja poluglasnika, a slogotvorno l prelazi u u pa imamo: nominativ jednine put, genitiv jednine puti, ženskog roda. Te dvije imenice u nominativu i akuzativu jednine imaju jednak oblik: put. Neki bilježe i jednak naglasak: pût. Tek se u ostalim padežima, zbog različitog roda i deklinacije, razlikuju. Neki imenicu ženskog roda u nominativu i akuzativu jednine naglašavaju kratkosilazno: pȕt, vjerovatno i zato da bi se i po naglasku razlikovala od jednake imenice muškog roda pût. Kratkosilazni naglasak bilježi Akademijin Rječnik (Zagreb, 1881. – 1976.), Rječnik biblijske teologije (Zagreb, 1993.) i Velika hrvatska gramatika: Naglasak u hrvatskome književnom jeziku (Stjepan Vukušić i dr., Zagreb, 2007.), a dugosilazni – Hrvatska kršćanska terminologija Jeronima Šetke (Split, 1976.), Rječnik hrvatskoga jezika (Jure Šonje i dr., Zagreb, 2000.) i Hrvatski jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (skupina autora, Zagreb, 1999.). Njima se djelimično pridružuje i Veliki rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića (Zagreb, 2003.), koji u nominativu ima pût, ali u genitivu pűti. Vjerovatno se nastojalo da se te dvije riječi osim u rodu razlikuju i u naglasku, pa su se zato neki priklonili kratkosilaznom naglasku pűt. Te dvije imenice imaju brojne složenice i izvedenice. Opravdano se može očekivati da će naglasak i dužina složenicâ i izvedenicâ zavisiti od naglaska i dužine ishodišne riječi, iako će biti ponegdje jednak naglasak i dužina, pa se tek po smislu može razlikovati značenje. Evo nekoliko primjerâ koji bi mogli biti tvoreni od jedne ili druge imenice: uputiti, uputiti se, upućen, upućenost, upućenje, putan/putni. Svakako, ako je naglasak ishodišne riječi jednak, onda će i u složenicama i izvedenicama od tih riječi biti manje razlike u naglasku i dužini, a značenje se uglavnom može razlikovati po kontekstu. Ako je pak različit, onda će biti znatno više razlikâ i u složenicama i izvedenicama. Imenica pűt, pűti ili pût, pûti je imenica ženskog roda, što se vidi po pridjevu uz nju. Ona je istoznačnica ili sličnoznačnica riječi tijelo. Odnos tih dviju riječi u sistemu hrišćanskog nazivlja, u hrvatskoj jezičkoj tradiciji i današnjem hrvatskom jeziku vrlo je zanimljiv. Zato bi bilo potrebno i o tome nešto više reći. Za riječ tijelo u neutralnom i konotativnom značenju u hebrejskom jeziku postojala je jedna riječ – bāśār. Grčki je za to imao dvije riječi: sōma i sárks. Tako i latinski: corpus i caro. Prva riječ uglavnom je odgovarala temeljnom, neutralnom značenju riječi tijelo, a druga obilježenom, konotativnom, i to negativnom značenju te riječi. Zato u Jevanđelju po Jovanu (Jov. 1, 14) stoji grčko sárks, a latinsko caro. [Spomenimo i to da je riječ sarkazam, sarkastičan u vezi s riječi sárks ‘meso’, ‘zadire u meso, duboko vrijeđa’. I latinsko caro znači ‘meso’. U skladu s tim postoji latinski stručni naziv incarnatio, u adaptaciji na b/c/h/s jezik – inkarnacija. Budući da sárks i caro znače ‘meso’, mogli smo u b/c/h/s jeziku jeziku imati riječi: meso, umesoviti se/pomesoviti se, umesovljenje/pomesovljenje, kako to imaju neki drugi jezici, npr. njemačko Fleisch (= meso) i Fleischwerdung (= pomesovljenje)]. I stari hrvatski leksikografi (Vrančić i drugi) za latinsko caro imaju ‘meso’, a lat. carnifex značio im je ‘mesar i krvnik’ jer nije bilo profesionalnih izvršilacâ smrtne kazne prolivanjem krvi, nego su to usput, honorarno radili mesari, uglavnom stranci. U biblijskom kontekstu za grčko sárks i latinsko caro stari Hrvati, Srbi kao i drugi slavenski narodi uzeli su drugu riječ – plъtь, b/c/h/s put u sličnom značenju. Po uzoru na grčki i latinski i mi smo imali cijeli niz nazivâ: put, uputiti se, upućen, upućenje. Taj niz obilno je potvrđen u hrvatskoj jezičkoj tradiciji od XIII stoljeća. Gotovo uporedo s tim nizom nastao je i drugi niz prema riječi tijelo: utjeloviti se, utjelovljen, utjelovljenje. I taj niz obilno je potvrđen, ali je mlađi. U novije vrijeme prvi, stariji niz se potiskuje, a prevladava drugi, noviji niz. Time se b/c/h/s jezik udaljava od grčkog i latinskog, pa i od Pavlovog predloška. U opštejezičkoj upotrebi ta razlika se gubi. Tako npr. u pomenutom Hrvatskom jezičnom savjetniku pod 2. pût, pûti stoji ‘boja kože; tjelesnost, npr. djevojka tamne puti, tamnoputa djevojka’. I ništa drugo. I Jeronim Šetka je u Hrvatskoj kršćanskoj terminologiji za neke riječi u vezi s put dodao: “U starije doba”. Zaista se čini da u prvi plan izbijaju sporedna značenja riječi put ‘boja kože; tjelesnost; spolnost’, čemu doprinose izvedenice tamnoput, pűten, pűtenost, a temeljno značenje da je to istoznačnica ili sličnoznačnica riječi tijelo iščezava. Tome vjerovatno pridonosi i preklapanje s riječi pût, púta, koja je takođe u Svetom pismu vrlo česta. Isus je za sebe rekao: “Ja sam Put, Istina i Život” (Jov. 14, 6) Ali on je za nas postao čovjekom, primio ljudsko tijelo, primio “pravu put čovjeka”. Evo još nekoliko primjerâ gdje je upotrijebljena ta riječ ili njena složenica: “Zdravo, tijelo Isusovo, Duhom Svetim upućeno!” (iz pjesme Zdravo, tijelo Isusovo), “Tvoje sveto upućenje nek nam bude na spasenje!” (iz iste pjesme). Rječnik biblijske teologije po sedam stupacâ posvećuje natuknici tijelo i put. Pod natuknicom tijelo, u odjeljku tijelo i put kaže: “Kao i u većini jezika, tijelo često označuje istu stvarnost kao i pűt: tako se Isusov život mora očitovati jednako u našem tijelu kao i u našoj pűti (2 Kor 4, 10 i sl.) (…) sav čovjek se naime izražava kroz jedno i drugo”. Zatim dodaje da to razlikovanje značenja tijela i puti dobija svoju punu vrijednost tek s tumačenjem vjere, naročito u teologiji svetog Pavla o tijelu i puti. Na Božić slavimo rođenje Hristovo, ali devet mjeseci prije Sin Božji je po Duhu Svetom u krilu Blažene Djevice Marije primio “pravu put čovjeka” – uputio se, primio ljudsko tijelo – utjelovio se, postao čovjek; ne kažemo učovječio se. To se slavi na blagdan Navještenja Gospodinova ili Blagovijest. Svojom inkarnacijom, upućenjem, utjelovljenjem Hrist je postao čovjek, naš brat i prijatelj. “S neba siđe dolje radi grešnikâ, rodi se u štali radi čovjeka”. U svjetlu Hristove inkarnacije, muke, smrti i uskrsnuća, i tijelo i put oprani su u krvi Jaganjčevoj i po Hristu sveti.