Patrijarh

Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Artura Bagdasarova “Patrijarh”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.

U “Školskom rječniku hrvatskoga jezika” iz 2012. na stranici 481. nalazimo natuknicu patrijarh koja znači: ‘1. židovski plemenski starješina 2. starješina Pravoslavne crkve’. Slično kao i s riječju sinod(a), školarac i korisnik Rječnika smatraće da patrijarh pripada samo židovstvu i pravoslavlju, a da ga u katoličanstvu nema. “Školski rječnik” često, može se pretpostaviti, zbog školaracâ kojima je namijenjen, navodi samo dva “osnovna” značenja riječi, a “sporedna” izostavlja. Ipak, znanje školaracâ, pa i drugih korisnikâ, na taj se način, nažalost, sužava, a ne širi se i ne obogaćuje. Prije definicije i odabira što će ostati u priručniku, a što neće u njega ući, treba znati kako u cjelini izgleda rječnički članak. U našem primjeru crkvenog naziva treba uzeti u obzir ne samo opšte značenje riječi patrijarh ili što znači taj naziv u pravoslavnom crkvenom nazivlju nego i što znači u Katoličkoj crkvi. Iz drugih priručnikâ doznajemo da riječ patrijarh ipak postoji u Katoličkoj crkvi i što ona znači. U Anićevom proširenom izdanju “Velikoga rječnika hrvatskoga jezika” iz 2004. na stranici 1008. nalazimo nepotpuni dodatak o značenju riječi patrijarh u Katoličkoj crkvi: „c. u Katoličkoj crkvi, počasni naslov što ga nose biskupi Rima, Venecije, Lisabona, Jeruzalema, Zapadne Indije i Istočne Indije (Panjim, Goa)“. Naziv patrijarh (grčko πατριάρχης od starogrčkog πατήρ – ‘otac’ i ἀρχή – ‘gospodstvo, vlast; porijeklo, početak’) u katoličanstvu imaju sada većinom poglavari istočnokatoličkih crkavâ koje su u punom zajedništvu s rimskom Crkvom te priznaju papu za svog vrhovnog poglavara uz mogućnost očuvanja vlastitog liturgijskog obreda i maternjeg jezika. Patrijarsi se biraju obično u istočnokatoličkim crkvama biskupskim sinodom, nakon čega se provodi ustoličenje (intronizacija) patrijarha. Obično novi patrijarh nakon izbora ima audijenciju kod pape koji s novoizabranim patrijarhom može obaviti zajedničku liturgiju. Istočnokatolički patrijarh je s papom u crkvenom jedinstvu (communio ecclesiastica). Naslov “zapadni patrijarh” pape su koristili obično kad je bilo govora o istorijskom ustroju Crkve. Isti je slučaj i s nazivom “rimski biskup”. Pape su uvijek bili i jedno i drugo. U tom ustroju njihov autoritet od početka Crkve počivao je na činjenici apostolskog nasljeđa prvakâ apostola sv. Petra. U istočnokatoličkim crkvama postoji naslov patrijarh: patrijarh Jermenske katoličke crkve (katolikos patrijarh Kilikije), patrijarh Haldejske katoličke crkve, patrijarh Koptske katoličke crkve, latinski patrijarh Jerusalima, patrijarh Maronitske katoličke crkve i druge. Kod Jeronima Šetke (“Hrvatska kršćanska terminologija”, Split 1976.) susrećemo kolebanje riječi patrijarh(a), u korist imenice a-deklinacije (nominativ jednine patrijarh, genitiv jednine patrijarha). U Šetkinom nazivoslovnom rječniku na stranici 203. nalazimo: “patrijarh(a), patrijarh m naziv za: 1. praoce židovskog naroda, tj. 12 sinovâ Jakovljevih ; 2. crkvene poglavare, kojima su podložni metropoliti i ostali biskupi … To su bili najprije biskupi u Rimu, Aleksandriji, Antiohiji, Carigradu i Jeruzalemu, a kasnije i drugi. Dok su patrijarsi pojedinih istočnih obredâ zadržali svoju prijašnju vlast, u Katoličkoj crkvi imaju oni samo čast i prednost među drugim biskupima. To je napokon naziv za utemeljitelje redovničke zadruge, reda (Patrijarha Benedikt, Franjo)…” “Opći religijski leksikon” urednika A. Rebića iz 2002. na stranici 696. – 697. navodi sljedeću definiciju: “patrijarh (od. grč. πατριάρχης: praotac). 1. U Bibliji, praotac, rodozačetnik, obiteljski ili plemenski glavar ili odličnik u narodu. Najčešće se patrijarsima nazivaju rodozačetnici Abraham, Izak, Jakov, ali i deset praotacâ od Adama do Noe, te od Noe do Abrahama. 2. U ranoj Crkvi (od IV stoljeća) poglavar kojem su podložni metropoliti i ostali biskupi. To su najprije biskupi u Rimu, Aleksandriji i Antiohiji, a potom i u Carigradu (381.) i Jeruzalemu (451). 3. Poglavar autokefalne pravoslavne crkve, 4. U Katoličkoj crkvi titula pape, poglavara nekih istočnih crkavâ (Armenske, Maronitske, Sirijske crkve) te nadbiskupâ u Jeruzalemu, Lisabonu, Goi i Veneciji.”. U “Malom religijskom rječniku” Adalberta Rebića iz 2006. natuknica patrijarh određuje se značenjski ovako: “1. naziv za praoce židovskih narodâ, za dvanaest plemenâ Izraelovih; 2. crkveni poglavar kojemu su podložni metropoliti i ostali biskupi; 3. u starini biskupi Rima, Aleksandrije, Antiohije, Carigrada i Jeruzalema, a kasnije su dodana još i neka druga mjesta; 4. u istočnim crkvama poglavar autokefalne, autonomne crkvene pokrajine; 5. u Katoličkoj crkvi samo naslov i čast, ima prednost pred drugim biskupima (npr. patrijarh Venecije).” U “Hrvatskoj enciklopediji” (mrežno izdanje) nalazimo pod brojem 3. sljedeću definiciju “3. U ranoj Crkvi (od IV stoljeća), poglavar crkvene pokrajine (patrijarhata) kojemu su bili podložni metropoliti i ostali biskupi. To su najprije bili biskupi u Rimu, Aleksandriji i Antiohiji, a potom i u Carigradu (381.) i Jeruzalemu (451.). – Poglavar autokefalne Pravoslavne crkve. – U Katoličkoj crkvi, titula poglavarâ nekih istočnih crkavâ (Armenske, Maronitske, Sir/ij/ske crkve) te nadbiskupâ u Jeruzalemu, Lisabonu, Goi i Veneciji.“ U jednojezičnom “Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika” Školske knjige iz 2015. možemo pročitati sljedeće: “patrijarh im m 1.a. BIBL praoci židovskoga naroda Abraham, Izak, Jakov : b. rodonačelnici izraelskih plemenâ (12 Jakovljevih sinovâ) i drugi vođe plemenâ prije Mojsija ; 2. CRKV a. biskup jedne od pet ranih crkavâ (Jeruzalem, Rim, Antiohija, Aleksandrija i Carigrad); b. vrhovni poglavar autokefalne Pravoslavne crkve ; c. u Rimokatoličkoj crkvi jedan od dvanaestorice visokih biskupâ (Papa, biskupi Venecije, Lisabona, Jeruzalema, Istočne Indije i sedam “istočnih patrijarhâ”) ; 3. PREN ugledna i istaknuta osoba koja se ističe među ljudima istih ili sličnih zanimanjâ”. Nerazumljivo je da se u mnogim rječničkim člancima na prvom mjestu, osim opšteg značenja, navodi značenje crkvenog naziva u pravoslavlju, a iza njega ili negdje na kraju što znači naziv u katoličanstvu, što govori vjerovatno o tome da savremeni leksikografi često nepromišljeno ili nehotice upotrebljavaju u rječničkom članku staru građu iz drugih leksikografskih izvorâ i pri sastavljanju vlastitog priručnika nekad dodaju na kraju rječničkog članka značenje riječi u Katoličkoj crkvi. Nenavođenje pojedinih značenjâ u rječničkom članku može iskriviti smisao riječi ili stvoriti sliku nezaokružene rječničke cjeline. Prednost dajemo ili moramo dati značenju koje je najšire predstavljeno u javnom i crkvenom životu. Upotreba crkvenoga nazivlja u različitim rječnicima ili priručnicima zahtijeva tijesnu saradnju sa stručnjacima različitih vjerskih zajednicâ i potreban je oprez pri sastavljanju rječničkih članakâ.