Apostoli u frazeologiji

Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Barbare Kovačević “Toma i Juda ‒ apostoli u frazeologiji”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.

Biblijski frazemi čija nam je motivacija jasna ili prozirna u prvom redu su oni frazemi koji za sastavnicu imaju ime nekog biblijskog lika i koji su motivisani biblijskim događajima ili pričama koje nalazimo u Starom i Novom zavjetu [npr. od Adama (i Eve ), mučiti se kao Isus (na krstu), strpljiv kao Jov, star kao Metuzalem, muka Isusova (Hristova), ići (hodati i sl.) od Poncija do Pilata, oprati / prati (umiti) ruke (od nečeg) kao Pilat, upasti kao Pilat u Vjerovanje (Credo), od Savla učiniti (napraviti) Pavla…]. U navedenu kategoriju biblijskih frazemâ svakako ulaze i frazemi u kojima se spominju imena apostolâ (grč. ἀπόστολος: poslanik), tj. dvanaest Isusovih učenikâ koje je on sâm odabrao i povjerio im da propovijedanjem šire njegovo učenje na ovom svijetu. U trima evanđeljima (po Luki, Mateju i Marku) te “Djelima apostolskim” nabrojani su kao apostoli: Petar (koji je najprije bio Simon) i njegov brat Andrija, Jakov (sin Zebedejev) i njegov brat Ivan (evanđelist), Filip i Vartolomej, Matej (carinik, evanđelist) i Toma, Jakov Alfejev i Simon Kaananac, Juda Jakovljev (Tadej) i Juda Iskariotski. Nakon smrti Jude Iskariotskog na njegovo mjesto izabran je Matija iako je u konkurenciji bio i Josif (zvani Varnava). Matija je jedini apostol kojeg Isus nije direktno izabrao i pozvao da ga slijedi. U hrišćanskom svijetu apostolima su se nazivali sveti Pavle (apostol naroda) te njegov bliski saradnik sveti Varnava i drugi. Poslije se značenje riječi apostol proširilo, pa se tako nazivaju generalno propagatori hrišćanstva, pogotovo oni koji su bili prvi učitelji u nekom narodu. Tako se npr. Ćirilo i Metodije nazivaju slavenskim apostolima. Prikazi Isusovih učenikâ bili su čest motiv u crkvenoj umjetnosti, posebno na slikama koje prikazuju silazak Duha Svetoga, uspenje i posljednji sud, a najpoznatiji je i najupečatljiviji prikaz dvanaestorice remek-djelo Posljednja večera najvećeg renesansnog genija Leonarda da Vinčija (1452. – 1519.). Iako je svih dvanaest Isusovih apostolâ zaslužno za širenje njegovog učenja, nisu svi ostavili jednak trag u frazeologiji, nego su trag u njoj ostavila samo dvojica – Toma i Juda Iskariotski – koja su se u svojoj okolini istaknuli lošim osobinama – nevjerom i izdajom. Apostol Toma jedan je od dvanaest apostolâ koji je prema Novom zavjetu ostao upamćen po tome što nije povjerovao u Isusovo uskrsnuće dok ga nije vidio svojim očima. Naime, Isus je treći dan od raspeća ustao iz groba, tj. uskrsnuo, te se javio Mariji Magdaleni, koja je zavirivši u grob uplakana u početku zaključila da je nestalo njegovo tijelo. Kad ga je ugledala, poslao ju je da obavijesti njegovu braću apostole da uzlazi svom Ocu, tj. Bogu. Uveče se pojavio i, pred svojim učenicima, pozdravio je: “Mir vama!”, pokazao im je svoje ruke i bok, te su mu se oni obradovali. Međutim, Toma nije bio prisutan pa su mu ostali apostoli, kad se vratio, prepričali što se dogodilo. On je rekao da im ne može vjerovati dok sâm ne vidi Isusove rane i dotakne ih. Nakon osam danâ Isus se opet ukazao svojim učenicima, među kojima je ovog puta bio Toma te mu je pristupio i pokazao rane tražeći da ih opipa i da mu opet bude vjeran. I Toma mu je povjerovao te izgovorio rečenicu: “Gospodin moj i Bog moj!” iskazujući tako pokajnički vjerom u uskrsnulog Isusa i vjeru u njegovog Oca, a Isus je zaključio: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”. Prema navedenoj biblijskoj priči, nastao je izraz nevjerni Toma, koji se odnosio na apostola Tomu, a poslije je razvio frazeološko značenje i danas označava dvoje: ‘1. čovjeka koji vjeruje samo svojim čulnim iskustvima, tj. samo onome što je sâm vidio, čuo ili opipao i koji sve u životu mora provjeriti’ te 2. ‘čovjeka koji je veliki sumnjičavac, koji ne vjeruje nikome i koji ne vjeruje ni u što’. Frazem nevjerni Toma prisutan je u mnogim evropskim jezicima: engleskom (doubting Thomas), njemačkom (ein ungläubiger Thomas), francuskom (incrédule comme saint Thomas), italijanskom (incredulo San Tommaso), ruskom (Фома неверующий), češkom (nevěřící Tomás), poljskom (niewierny Tomasz). Apostol Juda (Iskariotski) jedan je od dvanaest apostolâ koji je prema Novom zavjetu ostao upamćen po tome što je izdao Isusa Hrista i predao ga farisejima. Naime, Juda je u predapostolskom životu bio blagajnik, a nakon što je izabran za apostola, bio je uz Isusa u mnogim trenucima u kojima su se događala čuda, pa mu je bila dobro poznata Isusova dobrota i ljubav prema ljudima. Zato i danas ostaju otvorena pitanja zašto je Juda izdao Hrista i što se prelomilo u njemu te ga odvelo na krivi put. Je li to bila samo njegova velika ljubav prema novcu? Neki proučavaoci Biblije smatraju da je Juda pripadao naoružanoj jevrejskoj ekstremističkoj stranci sikarâ ili bodežarâ i da je u Isusu vidio mogućeg oslobodioca Izraela koji bi ljude vodio u borbi protiv rimskog okupatora. Kad je Isus odbio svaku vrstu nasilja i preuzimanje vlasti, Juda ga je odlučio predati vlastima. Prema zapisima iz jevanđelja, sveštenički glavari i narodne starješine okupili su se u dvoru velikog sveštenika Kajafe i zaključili da Isusa treba uhvatiti na prevaru i ubiti. Juda je na prvi pogled iz čista mira pristupio svešteničkim glavarima i ponudio da im preda Isusa za iznos od trideset srebrnjakâ. Nakon toga Juda je samo vrebao priliku da ispuni dogovor. Na posljednjoj večeri Isus je izjavio da će ga jedan od apostolâ izdati i slutio je da će to biti Juda. I učinio je to noću u Getsemanskom vrtu u kojem je Isus sjedio, razgovarao sa svojim učenicima i ponovo predosjetio da mu se približava izdajnik. Doveo je u vrt silnu svjetinu naoružanu toljagama i mačevima. Čim je pristupio Isusu, pozdravio ga je i poljubio, što je bio dogovoreni znak da je upravo on taj kojeg treba uhvatiti. Kad je poslije vidio da je Isus osuđen, Juda se pokajao jer je izdao krv nedužnu i pokušao je vratiti trideset srebrnjakâ svešteničkim glavarima i starješinama. Međutim, oni taj novac nisu htjeli prihvatiti jer su smatrali da je prljav i proklet. Juda je zatim novac bacio u hram, ali sveštenički glavari nisu ga htjeli staviti u hramsku riznicu jer je krvarina, pa su ga odmah potrošili i kupili lončarovu njivu za ukop stranacâ, koja je prozvana Krvavom njivom. Mučen grižnjom savjesti, Juda je presudio sâm sebi i objesio se o drvo. Prema kasnijim legendama, to je drvo vrste Cercis Siliquastrum, koje je poslije prema Judi nazvano Judino drvo ili judić iako je moguće da je dobilo ime i prema Judeji, prvobitnom staništu s kojeg se proširilo. Iako se motivi Judine izdaje mogu samo nagađati, on je postao opšti simbol izdajnika, njegovim su osobinama i postupcima motivisani frazemi: biti kao Juda i biti Juda u značenju ‘biti izdajnik’ te izdati nekog kao Juda Hrista u značenju ‘izdati osobu koja ti je bliska’. Iznos od trideset srebrnjakâ, za koji je Juda izdao Isusa, u pozadinskoj je slici frazema Judina plata, Judina nagrada, Judina para, Judin novac u značenju ‘novac primljen za prljave usluge ili izdajnički posao’. Proučavaoci Biblije kažu da je u Isusovo doba iznos od trideset srebrnjakâ ili srebrnih šekelâ bila otkupna cijena jednog roba. Juda je Isusa prokazao poljupcem, koji je postao simbol izuzetno podmukle izdaje i bio je podloga za nastanak glagolskog frazema dati Judin poljubac nekome, koji razvija značenje ‘izdati nekog’ i imeničkog frazema Judin poljubac u značenju ‘izdajnički postupak pod maskom prijateljstva’. Frazem Judin poljubac nalazimo u mnogim jezicima: engleskom (Judas kiss), njemačkom (Judaskuß), francuskom (baiser de Judas), italijanskom (il bacio di Giuda), ruskom (Иудин поцелй), češkom (jidášský políbek), poljskom (pocałunek Judasza).